Gledam svoju milu djevojčicu kako bezbrižno spava i ne sluti kakva jeza me prolazi pri pomisli na njeno sutra. Na budućnost koju joj želite oduzeti. S kojim pravom pitam vas ja?
Jer rođena je ona, kao i vi gospodo, potpuno zdrava i tipična ali je s vremenom poprimala plavičaste note autizma. Da li zato što ona ima svoj svijet nije vrijedna biti dio vašeg? Biti sutra učenik, uposlenik, biti samostalna. Zašto je njeno obrazovanje manje bitno od obrazovanja svakog drugog djeteta? Zašto joj kradete šansu da pruži svoj doprinos društvu?
Kako da vam oprostim, evo drugu godinu zaredom, njeno djetinjstvo čiji sam dobar dio propustila učestvujući u kampanjama, sastancima, prepiskama i dopisima upućenim vama ne bi li ste sistemski riješili budućnost naše djece? Kako da objasnim svom drugom, tipičnom, djetetu da zato što vi ne radite svoj posao ja moram biti organizator svih potrebnih tretmana, tražiti asistente; biti vozač od Edus-a do vrtića, od vrtića do logopeda, od logopeda do muzikoterapije; biti kuhar koji će svakog dana pripremati obrok kojeg za našu djecu niste obezbjedili; raditi do sitnih sati da bi se sve to finansiralo? Njima treba majka gospodo! A ne sjena od roditelja koji radi vaš posao, propuštajući njihovo djetinjstvo!
To vrijeme, te izgubljene sate, ničim mi ne možete nadoknaditi. Niti vas je briga jer digli ste ruke od nas, od njih. Ali mi nismo i nećemo! Mi vjerujemo u našu djecu a Edus nam iznova to argumentira rezultatima koje naša djeca postižu.
Znate li gospodo da smo prije 2 godine u Edus doveli neverbalno dijete, dijete u čiji svijet nismo mogli niti zaviriti? Znate li koliko pati roditelj koji dvije godine uzalud pokušava dobiti zagrljaj svog djeteta, pogled, riječ? Znate li kako je kad umjesto toga dobijete tantrum? Shvatate li koliko u tom očaju znači kada vam neko stručan opservira dijete, da vam smjernice, omogući predavanja, radi s djetetom? Možete li pojmiti koliko je ogromna sreća kad od tog istog neverbalnog, dalekog djeteta dobijete poljubac, zagrljaj i složenu rečenicu?
Znate li koliko je još takve djece na listama čekanja? Na istoj listi na kojoj je bilo i moje dijete. Čekajući. Vas. U tom čekanju oduzeli ste im dane i mjesece prilika za učenje, za napredak.
Umorni smo mi gospodo jer se jedan dan osjećamo kao Sizif a drugi dan poput Don Kihota, boreći se da vas osvijestimo. Ali ni jednog trena nećemo prestati biti lavovi jer ako ste vi odustali od njih-mi nećemo! Ostat ćemo vječno zahvalni Edusu što je uprkos svim vašim vjetranjačama, opstrukcijama i prekidima uspio napraviti rezultate s našom djecom. Zahvalni udruženju Colibri što nam je omogućio sve što vi niste: oazu za roditelje, besplatne tretmane, priredbe prilagođene našoj djeci, GPS satove.
Proći će gospodo i vaš mandat! Uspostavit će i naša djeca kontakt očima. A onda će, jednog dana, pogledat vas u oči a vi ćete osjetiti stid što su bili taoci vašeg nerada. Ako stida još imate u sebi.
A ovaj plavi voz, s vama i bez vas, nastavit će dalje!
Zanina mama
