Kad skineš krvavu jaknu, a krv nije tvoja

Preporučujemo

Stigavši na uzvisinu, upadamo, pod kišom metaka, u liniju desno od zadnjih rovova koji su pripadali momcima iz 206. zvorničke brigade. Četnici su s desne strane bili veoma blizu. Toliko blizu da su dobacivali ručne bombe koje su eksplodirale ispred našeg grudobrana. Situacija je izgledala haotično, naročito kad su nam momci objasnili da su izgubili dio rovova na desnoj strani linije odbrane.

Od samog početka agresije zauzimanje ciljeva u tuzlanskoj regiji bilo je dio strateškog plana takozvane Vojske Republike srpske. Osvajanjem Kalesije i aerodroma u Dubravama bio bi ostvaren tadašnji plan predsjednika Republike srpske, koji je želio zauzeti Tuzlu. No, pripadnici Armije RBiH uspjeli su daleko nadmoćnijeg neprijatelja savladati, čime je Kalesija postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini.

- -

S tom činjenicom nisu se mogli pomiriti u Republici srpskoj, čiji su čelnici po svaku cijenu htjeli ovaj grad. Uvidjevši da im to neće poći za rukom, svjesni da su od 1992. do 1995. godine na tom prostoru pretrpjeli velike gubitke, Glavni štab Vojske Republike srpske skovao je plan “Spreča-95”, s ciljem spajanja Visa s Dubnicom, Lisačom i preuzimanjem teritorije Sapne i Teočaka.

Ono što se uspjelo operativnim podacima saznati uveliko je pomoglo konsolidiranju naših snaga na ovom terenu i pripremi osujećivanja agresorske ofanzive. Podaci do kojih su došli operativci Drugog korpusa ukazivali su na to da će Komande IBK i DK VRS odmah pristupiti planiranju i izvođenju operacije “Spreča-95” sa zadatkom da u prvoj fazi operacije odsijeku naše oružane snage u širem rejonu Teočaka i Sapne, a zatim pregupiraju snage, produže napad te u drugoj fazi operacije razbiju i unište snage Armije Republike Bosne i Hercegovine, a glavnim snagama produže napad i izbiju na liniju Banj Brdo – Dubnica, Kalesija – Vis.

Iz Štaba Vojske RS-a dalje se navodi da su potpora ovoj akciji i helikopteri HN-45 te jedan helikopter HT-40, namijenjen za prijevoz ranjenika, te rakete “maljutke” za helikoptere, ali i dvadeset tenkova smještenih na Capardama i Crnom Vrhu. Pripreme za akciju počele su 23. marta, a napad je trebao uslijediti dva dana poslije, tačno u 15:00 sati.

Čitav mjesec naše su snage odolijevale silovitim napadima agresora na frontu dugom između osam i deset kilometara. Agresor je učestalo mijenjao centre napada. “Spreča” je bila pokrenuta u planiranom obimu, ali su se snage 24. divizije (Sapna, Kalesija, Živinice, Kladanj) i Teočanska brigada (25. divizija), uz učešće različitih jedinica Drugog korpusa Armije RBiH, pokazale pretvrdim orahom.

- -

Taj napad počeo je u jutro 4. maja oko 6 sati. Ne sjećam se tačno koji je to bio dan od početka ofanzive. Čula se sporadična pucnjava i pokoja granata. Naša jedinica nalazila se desno od živiničkih “Osa”, u rejonu Laništa, gdje smo odbili jedan manji udar. Oko 9 sati dobijamo naredbu hitnog prebacivanja na Duge njive. Dok smo prilazili, nalet agresorskih jedinica već je bio započeo. Odjekivala je jaka pješadijska pucnjava i detonacije granata.

Trčimo uzbrdo krivudavim putem kroz rijetku šumicu, hvatajući se prečica. Stigavši na uzvisinu, upadamo, pod kišom metaka, u liniju desno od zadnjih rovova koji su pripadali momcima iz 206. zvorničke brigade. Vidjeli smo da se naši borci lavovski bore. Četnici su s desne strane bili veoma blizu. Toliko blizu da su dobacivali ručne bombe koje su eksplodirale ispred našeg grudobrana. Situacija je izgledala haotično, naročito kad su nam momci objasnili da su izgubili dio rovova na desnoj strani linije odbrane.

Kanonada haubičkih, tenkovskih i minobacačkih granata udarala je po nama. Oko 10 sati kreće njihov opći napad. Pješadija uz pomoć oklopnjaka nadirala je na našu stranu jer se baš tu nalazila cesta, pa im je bilo veoma prohodno. Odbijamo napad u kojem mnogi agresorski vojnici ginu.

U 11 sati ponovo napadaju. Ovaj put mnogo agresivniji i obimniji. Desno od nas, potpomognuti konfiguracijom terena, uspijevaju nam doći veoma blizu.

Trčimo u ispomoć rovu do našeg. Prašina i dim od granata i pucnjave prekrili su cijeli prostor. Borba se odvija prsa u prsa. Najednom, ispred mene, pogođen u prsa pada rahmetli Asmir Jahić. Odmah do njega, pogođen u vrat, Aldin Joldić pada u tranšeju. Pokušavamo mu pomoći, ali je to u svom tom haosu gotovo nemoguće.

U tranšeju uvlače dva teško ranjena momka iz 206. brigade. Odjednom, iznad naših glava nešto sasu. Okrenuh se i vidim trojicu momaka kako preskaču grudobran. Od njih su dvojica s “osamdesetčetvorkama”. “Ustajte, momci, idemo, idemo”, povikaše, “ostat ćete u potkovici.”

Krenusmo niz tranšeje i na nekih petnaest metara udarismo na četnike. Žestoka pucnjava, uz detonaciju bombi. Potiskujemo ih, dvojica njihovih ostaju mrtva na izlazu iz rova. Neki bježeći pokušavaju u trku dohvatiti svog mrtvog, da ga izvuku. U tim momentima u tranšeju ulaze momci iz “Crnih labudova”.

Detonacije i pucnjava nisu jenjavali. Dio agresorskih vojnika pozicioniran na sastavu šume i livade ponovo je uspio zauzeti dva rova koja su nas spajala s 206. zvoničkom brigadom. Opet je nastao potpuni haos. Momci iz “Crnih labudova”, koji su tek bili ušli u liniju, uspjeli su se probiti agresorskim vojnicima s njihove desne strane i prići ima na petnaestak metara.

Žestoka pucnjava iz pješadijskog naoružanja ponovo je proključala šumom i dolinom. Prolomili su se tekbiri i detonacije ručnih bombi i projektila ispaljenih iz “zolja” i ručnih bacača. Momci iz “Labudova” stisli su ih, ali su četnici davali jak otpor, dobro se utvrdivši u našim rovovima.

Bitka za ta dva rova trajala je dvadesetak minuta, a onda su se četnici počeli povlačiti. U tom povlačenju, na samom kraju šumarka, udaraju slijeva na momke iz 206. zvorničke brigade i na nekoliko momaka iz kalesijskih “Vukova”. Nekoliko četnika pada pogođeno, a ostali, zaštićeni međom, uspijevaju se izvući u šumarak.

Počelo je jenjavati i mi smo se vratili u tranšeju. Jedan dio naših već se utvrđivao. Ništa se nije smjelo prepustiti slučaju.

Oko 14 sati uglavnom se sve stišalo. Pogledao sam niz sebe. Jakna mi je bila sva prljava i krvava. Zasukam rukave, raskopčam se da vidim da me nije gdje okrznulo. Nigdje ništa – bila je to krv mojih saboraca.

Vraćam se na dio terena pored puta na kojem smo bili početkom napada. Na travi, pokriveni jaknama po gornjem dijelu tijela, ležali su rahmetli Asmir Jahić, Aldin Joldić, Fikret Handžić i Sead Tinjić. Čučnuh i kao da mi stade dah. Ne osjećam ništa, vakuum, lebdim. Lice i brada mi utrnuli. Pogledah u desnu ruku – nenormalno se tresla. Pokušao sam šaku stisnuti u pesnicu ne bih li zaustavio drhtanje – nije uspijevalo.

Tamo iznad brda, u daljini, sunce je zalazilo. Prolazio je polahko taj majski dan, jedan od najgorih dana u mome životu. Mi smo kao narod platili previsoku cijenu za ovo slobode što imamo. Svjedočio sam tom plaćanju, a plaćalo se krvlju i životima onih najhrabrijih.

Najnovije

BH Fanaticosi odbili 5.000 KM koje je za humanitarni meč uplatio NS BiH: Niste dobrodošli

  BH Fanaticosi, navijačka grupa koja godinama prati sve reprezentativne selekcije Bosne i Hercegovine i podržava ih, oglasili su se...