Prije 26 godina iz Beograda su igračima Rada govorili da ne putuju u Sarajevo. Oni su došli na Grbavicu, izašli na zagrijavanje, ali je pucnjava prekinula sve. Tog 5. aprila 1992. godine trebala je biti utakmica Željezničar – Rad, ali zbog rata ona nikada nije odigrana.
Grbavica nikad tužnija
Stadion Grbavica vjerovatno nikada nije izgledalo tužnije nego 5. aprila 1992. godine kada je trebala biti odigrana utakmica prvenstva Jugoslavije između Željezničara i Rada.
Na terenu igrači, stručni štabovi, sudije, oko terena osoblje zaduženo za organizaciju utakmice, a na tribinama nigdje nikoga. Žestoka paljba otjerala je sve sa i oko stadiona.
Na dan utakmice niko od igrača nije mogao pretpostaviti ono što će ih zadesiti. Sve se činilo normalnim do zagrijavanja kada su se čuli prvi pucnji u Policijskoj akademiji na Vracama.
Igračima Rada u Beogradu su savjetovali da ne dolaze u Sarajevo, ali oni su se oglušili na to i kao pravi sportisti došli na megdan svom starom rivalu. Oko 14 sati i 30 minuta igrači obje ekipe izašli su na zagrijavanje, a iako je na ulicama Sarajeva bilo napeto ništa nije slutilo da do susreta neće doći.
Ipak, nekoliko minuta kasnije čula se pucnjava, a igrači su pobjegli u svlačionice. Susret između Željezničara i Rada nikada nije odigran i tako su Plavi završili svoj nastup u Prvoj ligi SFRJ. Na stadionu i oko stadiona vladala je haotična atmosfera. Na ulicama Sarajeva već su bile postavljene barikade. Lukavica je bila odsječena, a hiljade građana iz pravca Dobrinje krenulo je prema Skupštini na Marijin Dvoru kako bi podržali proteste za mir.
Kako je rahmetli Fuad Krvavac, doajen sportskog novinarstva u BiH, tada izvijestio u Oslobođenju, neprekidna paljba trajala je sve do zakazanog početka utakmice. Prestala je nekoliko minuta, a onda postala još žešća. Igrači Željezničara prevdođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon. Sudije i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava sa obližnjih brda, a igrači Rada vidno preplašeni, šćućureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona.
V.d. direktora Željezničara Zdenko Jelić i tehnički direktor Katalinski učinili su sve da bezbjedno izvuku svoje goste sa stadiona.
Sve smo učinili, ali politika je jača
“I mi i igrači Rada bez obzira na tešku situaciju u gradu htjeli smo odigrati utakmicu. Iako bi to bilo pod velikim psihičkim opterećenjem. Sve smo učinili ali politika je jača“, rekao je Jelić.
Legendarni golman i ljubimac navijača Željezničara Dragan Škrba dobro se sjeća šta se sve dešavalo na dan kada je trebala biti odigrana utakmica, ali i noć ranije.
“Bili smo u karantinu u hotelu Bristol, gdje smo stigli noć prije utakmice. Negdje oko pola dva ujutro probudila nas je pucnjava i galama. Izašli smo pred hotel, ljudi su trčali, vrištali, ali se sve ubrzo smirilo. Sutradan smo ustali, neki mostovi su bili blokirani, ali smo mi bez problema stigli do stadiona. Trener Milan Ribar odredio je igrače koji će početi tu utakmicu i mi smo izašli na zagrijavanje. Malo zatim začula se pucnjava kod Policijske škole na Vracama i mi smo pobjegli u svlačionicu. Moram istaći da nas je sve bilo strah jer nismo znali šta se dešava. Bili smo izgubljeni i mi, ali i igrači Rada. Otišli smo poslije svojim kućama i to je bio kraj. Fudbaleri Rada su bez ikakvih problema prebačeni na aerodrom odakle su otišli u Beograd. Njima je prilikom transporta mnogo pomogao Josip Katalinski Škija. Već ranije sam imao potpisan ugovor sa portugalskim klubom Portimonense i karijeru sam nastavio tamo. Dva dana kasnije, tačnije 7. aprila otputovao sam u Beograd kod Ivice Osima, koji je u to vrijeme bio selektor Jugoslavije. Tamo sam ostao 10 dana, a onda sam odletio preko Budimpešte za Portugal”, kazao je za Sporstke.ba Dragan Škrba.
Grbavica je ostala pusta. Paljba i nakon više sati nije prestajala. Bio je to najcrnji dan u sportkoj istoriji ovog zdanja, zapisao je Fuad Krvavac.
(Mirza Islamović)