U Tuzli se priprema projekat od 80 miliona KM, koji bi kroz tri faze donio novi vrelovod za sistem daljinskog grijanja. No, postavlja se pitanje koja je svrha, uzmemo li u obzir da se grad zagrijava posredstvom toplotne energije iz Termoelektrane, koja skupa sa ostalima u BiH mora biti zatvorena do 2050. godine.
Kolektivni i određeni dio individualnih stambenih objekata u Tuzli se nalazi u sistemu daljinskog grijanja, a ovakav način zagrijavanja toplotnom energijom proizvedenom u Termoelektrani je uspostavljen prije 40 godina. Do danas većina infrastrukture nije izmijenjena, kapaciteti za priključenje novih objekata su skoro pa popunjeni, a stavljanje novih u sistem u dogledno vrijeme bi stvorio problem u njegovom funkcioniranju.Zbog toga su se nadležni odlučili okrenuti ka realizaciji dugoročnog projekta od 80 miliona konvertibilnih mraka, a on podrazumijeva izgradnju novog vrelovoda. Prva faza projekta, koja bi donijela povećanje kapaciteta, trebala bi biti realizirana iduće godine, a procijenjena vrijednost radova je okvirno 20 miliona KM. Od toga bi 15 miliona maraka bilo osigurano iz federalnog budžeta, dok bi ostatak nadležni obezbijedili iz budžeta Tuzle i Javnog preduzeća Centralno grijanje.
“Gubljenje vremena i bacanje novca”
No, sada se postavlja pitanje opravdanosti ovoga projekta, uzmemo li u obzir činjenicu da Termoelektrana u Tuzli, kao glavni izvor, odnosno proizvođač toplotne energije prema direktivama Evropske unije, mora biti zatvorena do 2050. godine, a neke pretpostavke su i znatno ranije. Ovaj projekat ne podržavaju ni ekološki aktivisti, koji su uvjerenja da bi novac trebalo usmjeriti u drugačiji, za okoliš daleko prihvatljiviji, model, koji nameće i Evropska unija.
“Ovaj projekat predstavlja gubljenje vremena i bacanje novca jer bi bilo daleko pametnije da se on iskoristi za utopljavanje stambenih objekata, odnosno višespratnica. Na taj način bi se smanjila potrošnja energije, a samim time ne bi bilo potrebe za povećanjem kapaciteta dotoka energije iz Termoelektrane u Tuzli”, kaže za Klix.ba Denis Žiško iz Aarhus centra BiH.
Ocijenivši ih rasipnicima toplotne energije, Žiško podsjeća da Tuzla ima prilično stare kolektivne stambene objekte, odnosno zgrade kojima je neophodna rekonstrukcija, tačnije utopljavanje jer je u dogledno vrijeme neminovno poskupljenje energije. To bi bio prvi korak na putu prelaska na daljinsko grijanje iz četvrte generacije, odnosno ono koje se zasniva na obnovljivim izvorima energije.
“To je zapravo niskotemperaturno daljinsko grijanje koje će u sistemu imati daleko niže temperature i samim time će biti potrebno imati utopljene objekte koji će se moći zagrijati na adekvatan način”, dodaje Žiško.
Aktuelni projekat bespotrebnim smatra i u kontekstu rada Termoelektrane u Tuzli, navodeći da će ona biti zatvorena znatno ranije od krajnjeg roka 2050. godine zbog ekonomske neisplativosti njenoga rada.
“Moje su procjene da bi ona mogla biti zatvorena 2035. godine zbog uvođenja takse na CO2 emisije i samim time će doći do bankrota tog sektora. Mi praktično ulazimo u rizik da Tuzla za nekih 12 do 15 godina neće imati izvor energije za daljinsko grijanje te umjesto da se radi na konkretnim planovima prelaska na obnovljive izvore, oni sada žele ulagati u magistralni vrelovod i Termoelektranu koja neće raditi”, ističe Žiško te dodaje:
“Odgovor na ovo će od Elektroprivrede BiH biti takav da će oni raditi na rekonstrukciji Bloka 3 na biomasu, koji će biti izvor energije za grijanje Tuzle i Lukavca, što je nonsens jer mi praktično nemamo biomase. Pokušaji da pokrenu proizvodnju brzorastuće biomase su praktično propali jer se u startu sve osušilo i pretvoreno je u korov.”
Plan prelaska na obnovljive izvore već načelno postoji na osnovu izrađenih analiza, ali je potrebno već sada krenuti u njegovu realizaciju kako bi se zatvaranje Termoelektrane u Tuzli dočekalo sa spremnim sistemom daljinskog grijanja.
“Stručnjak iz Austrije je uradio analizu i prvo mapiranje za potencijale, gdje je između ostalog navedeno sezonsko skladištenje toplotne energije s prijedlogom na rudnik soli, kao što se to radi u svijetu. To znači akumuliranje toplotne energije koja bi se čuvala u rudnicima, a potom bi se kao izvor energije putem toplotnih pumpi ubacivala u mrežu. Pored toga, postoji i mogućnost ispitivanja geotermalnih izvora jer smo na području na kojem bi se oni mogli iskoristiti. U skladu s ostalim potencijalima se može riješiti daljinsko grijanje”, navodi Žiško.
Za uspostavu novog sistema daljinskog grijanja u Tuzli je potreban vremenski period od 12 do 15 godina, a projekti bi koštali znatno više od aktuelnog koji se vezuje za vrelovod i investiciju od 80 miliona KM. Žiško smatra da je dugoročno gledano takvo ulaganje znatno isplativije i zapravo je ono ka kojem će se Tuzla neminovno morati okrenuti na putu dekarbonizacije.
“Ovakvo rješenje je u startu skuplje, ali je dugoročno znatno povoljnije i održivo. Ono kreće mjerama energetske efikasnosti i napokon razmišljanja o energiji. Svakako, računi bi za zagrijavanje bili niži čime će benefite ostvariti i građani. Ovome nadležni moraju posvetiti pažnju, a potporu im može pružiti i Evropska unija koja nudi novčana sredstva za realizaciju takvih projekata”, nadovezuje se Žiško.
Koraci do novog modela zagrijavanja
Kada je riječ o potpunoj uspostavi novog modela zagrijavanja tuzlanskih objekata, ona se sastoji od nekoliko koraka, odnosno utopljavanja objekata, izrade ozbiljne analize i konkretnog mapiranja potencijala te u kombinaciji obnovljivih izvora, odnosno, solara, termala, toplotnih pumpi te sezonskog skladištenja energije može se doći do ekološkog krajnjeg cilja.
“U toj kombinaciji će svakako biti i dio biomase, ali ne kao osnove daljinskog grijanja, nego u vremenu takozvanih pikova kada imamo izuzetno niske temperature i kada je nephodno ubacivanje dodatne energije. Nažalost, kod nas se uvijek sve radi naopako pa i ovaj prelazak odnosno dekarbonizacija daljinskog grijanja”, kaže Žiško.
Smatra da je potrebno promijeniti mišljenje u kontekstu toga da se mora spaliti nešto kako bi se dobila energija te se okrenuti u smjeru njenog pravljenja od sunca ili vjetra.
“Najžalosniji je prizor otvorenih prozora u stanovima u danima kada su vanjske temperature zraka visoke. Dakle, mi bacamo energiju kroz prozor je ne shvatamo da ona košta izuzetno mnogo. Kada shvatimo koliko je ona skupa i kada prestanemo otvarati prozore i počnemo zatvarati radijatore, onda će se desiti promjena u našim glavama te ćemo početi ozbiljno razmišljati o dekarbonizaciji sistema i energiji kao nečemu što trebamo čuvati, a ne rasipati se kako to sada radimo”, zaključio je Žiško.