Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva obratio se Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope i njegovo izlaganje iznio je kroz poseban prizmu onih temeljnih vrijednosti Vijeća Evrope, za koje se lično i kontinuirano zalaže u svom radu, a za koje je siguran kako ih i građani Bosne i Hercegovine žele vidjeti ugrađene u politički i društveni sustav naše zemlje.
Govor Komšića prenosimo u cijelosti:
– Zato ću se na samom početku izlaganja kratko osvrnuti na glavne principe utvrđene prilikom osnivanja Vijeća Evrope, 1949. godine, a to su: zaštita ljudskih prava, višestranačka parlamentarna demokratija i vladavina prava, širenje spoznaja o evropskom identitetu, zaključivanje specifičnih međunarodnih ugovora, osiguranje jedinstva kontinenta, traženje rješenja za društvene probleme u Europi.
Razumljiv je povod za takve ciljeve nakon završetka Drugog svjetskog rata. U ratu opustošenoj Europi, mnoge zemlje su bile u procesu tranzicije prema temeljnim principima liberalne demokratije, što u to vrijeme nije bio nimalo lak zadatak.
Tadašnji kontekst, posebno onaj geopolitičke prirode doveo je do stvaranja dva pola, izrazito ideološke prirode, jedan okrenut prema liberalnoj demokratiji i tržišnoj ekonomiji, a drugi ka komunističkoj doktrini i centraliziranoj ekonomiji. Odnosno, tada je na globalnom planu stvoren bipolarni svjetski poredak, koji je trajao skoro pet decenija, sve do pada Berlinskog zida kada je započeo cijeli niz tranzicijskih procesa u različitim evropskim državama.
Danas, međutim, imamo potpuno drugačije geopolitičke odnose u svijetu, temeljene na multi-polarnom svjetskom poretku i razvoju interesa globalnih sila, koji se proizvode i manifestiraju u različitim zemljama svijeta. U takvim okolnostima postoji jedan broj zemalja koje nisu okončale svoje tranzicijske procese, prema načelima liberalne demokratije i tržišne privrede, što ih svrstava u veoma „lak pljen“ za različite geopolitičke interese velikih igrača.
Moja država, Bosna i Hercegovina, zemlja je sa tradicijom dugom skorom hiljadu godina, koja je u različitim vremenskim periodima, imala različita unutrašnja uređenja. U jednom periodu, Bosna je bila kraljevina, koje je trajalo nekoliko vijekova i koja je, tada, svojom teritorijalnom površinom bila najveća zemlja u ovome regionu. Imali smo, nakon toga i osvajanja Bosne i Hercegovine od različitih imperija i carstava, koja je donosila svoju kulturu, običaje i vjeru, ugrađujući ih u društveni sistem moje zemlje. Ipak, Bosna i Hercegovina sve je to preživjela i nadživjela takve imperije i carstva.
Tijekom Drugog svjetskog rata građani Bosne i Hercegovine masovno se priključuju antifašističkom pokretu, sudjelujući na strani onih snaga koje su se borile protiv fašizma i nacizma. Istovremeno, tijekom Drugog svjetskog rata građani Bosne i Hercegovine donose odluku o obnovi naše državnosti i priključenju tadašnje Jugoslavije, u zajednici sa drugim tadašnjim republikama. Učešće Bosne i Hercegovine u bivšoj Jugoslaviji, trajalo je sve do marta 1992. godine, kada su građani kroz svoje izjašnjenje na referendumu odlučili da Bosna i Hercegovina bude suverena i nezavisna država. Iste godine donosi se Ustav Republike Bosne i Hercegovine kao demokratski izraz njenih građana, koji je već tada sadržavao temeljne principe liberalne demokratije i tržišne ekonomije, čak istovjetne principe koji su ugrađeni u temelje Vijeća Evrope.
U ovim pobrojanim vremenskim periodima, Bosna i Hercegovina nikad nije bila zemlja podijeljenog ili segmentiranog društva, niti je postojao bilo koji oblik diskriminacije njenih građana.
Međutim, proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine dovelo je do agresivnih reakcija susjednih zemalja, koje su u periodu ratnih dešavanja od 1992. do 1995. godine ili agresije na moju zemlju, putem njihovih ratnih i osvajačkih aktivnosti nastojale poništiti bilo kakvo postojanje Bosne i Hercegovine i preuzeti dijelove njene teritorije.
Takve ratne aktivnosti, dovele su do nezapamćenih strahota, koje su eskalirale sve do počinjenja zločina genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja.
Sve ove elemente, koje sam pomenuo, utvrdio je u svojim presudama Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, sa sjedištem u Hagu. U tim presudama utvrđeno je postojanje više udruženih zločinačkih poduhvata, u kojima su sudjelovali pojedinci i grupe iz Bosne i Hercegovine, kao i one iz susjednih zemalja, kojima je cilj bilo uspostavljanje etničkog čistih teritorija, kako bi tako očišćene teritorije pripojili tim susjednim zemljama.
Ovo sve navodim iz razloga, što ću u drugom dijelu svoga izlaganja jasno ukazati da su takve politike prisutne i danas u Bosni i Hercegovini, ali da su metod ratnog osvajanja, zamijenili političkim i diplomatskim sredstvima, odnosno, takvi i dalje nastoje da realizuju svoje ratne ciljeve ali u mirnodopskim uvjetima.
Rat u Bosni i Hercegovini, okončan je potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir, koji je parafiran u Dejtonu, potpisan u Parizu 1995. godine. Njega su potpisale Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (čiji je pravni slijednik današnja Srbija), odnosno kako to međunarodno pravo jasno kaže – mirovni sporazum u pravilu potpisuju sudionike u ratu.
Time se otklanja svaka dilema da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat, jer se radilo o međudržavnom oružanom sukobu, kako je to, između ostalog, utvrdio Međunarodni sud iz Haga u više svojih presuda.
Sastavni dio tog sporazuma, kojeg svi kolokvijalno nazivamo Dejtonski sporazum je i Ustav Bosne i Hercegovine, kao njegov Aneks 4. Dakle, očito se radi o oktroisanom ustavu, koji nije izraz demokratske volje građana Bosne i Hercegovine, već je riječ o dokumentu koji je sastavni dijelom jednog mirovnog sporazuma. Njime je Bosna i Hercegovina definirana kao zemlja u kojoj postoje dva entiteta i jedan distrikt, uz postojanje različitih etničkih zajednica.
U tom ustavu, kojeg svi moramo poštovati, ostalo je mnoštvo otvorenih pitanja i nedorečenosti, što je ostavio veliki prostor za različita proizvoljna tumačenja ili interpretacije, najčešće inspirisane partikularnim interesima različitih političkih elita, kako onih u Bosni i Hercegovini, tako iu susjednim zemljama.
Tim ustavom, uspostavljen je jedan novi politički sustav u Bosni i Hercegovini, koji je trebao evoluirati prema demokratskim standardima i vrijednostima, kao što su one vrijednosti sadržane u ciljevima Vijeća Evrope. Nažalost, to se nikad nije dogodilo.
Nasuprot tome, aktivne etničke politike u Bosni i Hercegovini nastojale su, i danas još uvijek nastoje, kreirati vještački podijeljeno i segmentirano društvo u kojem dominira pripadnost nekoj od etničkih zajednica, kao jedini validan iskaz za političko djelovanje. Iako je Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama sastavnim dijelom Ustava Bosne i Hercegovine, moram ovdje istači, kako se ona na žalost premalo implementirala u Bosni i Hercegovini.
Njihov povod za takve ambicije, krije se u tom nesretnom terminu „konstituentnosti“ koji je spomenut u Ustavu Bosne i Hercegovine ali u njemu nije nigdje pravno razrađen niti je rečeno ili utvrđeno šta to zapravo znači.
Zato se javila nova pravna praksa, koju smatram jako opasnom, da se kroz korištenje tog termina „konstituentnosti“ ostvaruju različiti politički ciljevi, u čemu sudjeluju domaći politički akteri, uz vidnu političku podršku iz susjednih zemalja. U takvoj, po mom mišljenju pogrešnoj političkoj i pravnoj praksi, nečija etnička pripadnost postaje Conditio sine qua non za bilo koji oblik političkog djelovanja, koji ide toliko duboko da se, čak, ne može dobiti posao ako niste odgovarajuće etničke pripadnosti. Zar to nije vidan oblik sistemske diskriminacije, koja nažalost postoji u mojoj zemlji?
Kao legalista, ovdje i na ovom mjestu mogu slobodno reći, kako je „konstituentnost“ zapravo izvorom postojanja sistemske diskriminacije u Bosni i Hercegovini, što je utvrđeno u pet presuda Europskog suda za ljudska prava iz Strazbura, koje vam želim hronološki prikazati: Sejdić-Finci , Zornić, Pilav, Šlaku i Pudarić. U timu, jasno je utvrđeno diskriminacije temeljene po etničkoj pripadnosti i mjestu postojanja prebivališta, te je naloženo tuženoj strani državi Bosni i Hercegovini, odnosno presudama da izvrši dopunu svoga ustava, iz kojeg se svi elementi diskriminacije moraju izbaciti. Nažalost, tako nešto se nikad nije dogodilo.
Ako pogledamo kako je to rečeno u presudi Sejdić-Finci, onda ćemo vidjeti kako je diskriminacija po etničkoj osnovi izvedena koja proizlazi iz rasne diskriminacije. Da li nam tako nešto treba u sadašnjoj Europi iu modernom liberalno demokratskom poretku, pitanje je za sve nas, a ne samo za Bosnu i Hercegovinu?
Potpuno sam siguran da ćemo se svi složiti da nam takvi pravni ili čak ustavni okviri ne trebaju i da moramo, svi zajedno, uložiti napore u borbi protiv svih oblika diskriminacije.
Posebno je interesantan i dio iz presude Zornić, u kojem se jasno govori da Bosna i Hercegovina, nema potpunu demokratiju, već limitiranu ili ograničenu demokratiju kroz raspodjelu političke moći između etničkih zajednica, koje se u mojoj zemlji nazivaju „konstituentni narodi.“ Taj nedostatak potpune demokratije, zapravo je u potpunoj suprotnosti sa jednim od temeljnih ciljeva Vijeća Evrope.
Zato se u presudi Zornić nalaže Bosni i Hercegovini da izmjenom svoga ustava omogući ostvarivanje potpune demokratije u kojoj će postojati neophodna jednakost svakog građanina moje zemlje. To je jako važno pitanje.
Kako drugačije možemo ostvariti vladavinu prava ili organizirati pravnu državu, ako svi građani bilo koje zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine, nisu jednaki pred zakonom, bez izuzetaka?
Kako možemo ostvariti liberalnu demokratiju, u čijoj srži je borba jednakosti protiv svih oblika nejednakosti, ako znamo da se u Bosni i Hercegovini politički forsira nametanje sistema nejednakosti?
Onda to svakako nije liberalna demokratija što smatram neprihvatljivim.
Očito je, kako sadašnji politički sustav u Bosni Hercegovini, temeljen na etničkoj pripadnosti, stvara tri paralelna totalitarna sistema, temeljena na pripadnošću nekoj od tri etničke zajednice, kojima se vladati na autokratski način.
U takvom sustavu, kroz pripadnost nekoj od etničkih zajednica, kao izraz isključivosti etničkih politika, zapravo se nastoji ovladati resursima, poslovima, tenderima, javnim nabavkama, svim vrstama privilegija, profita ili koristi, čime se vidno kreira ambijent za postojanje nesagledivih razmjera.
Nakon 26 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, umjesto evolucije političkog sistema Bosne i Hercegovine u onaj temelj demokratije i vladavini prava, moja zemlja ide regresivnim putem u kojem se kroz nazadovanje ili udaljavanje od demokratije, želi zadržati pa čak i osnažiti etnički politički sistem koji generiše korupciju u svim porama društva, kroz korištenje etničkih politika i manipulaciju strahom pripadnika različitih etničkih zajednica.
Zato je važno reći da etničke politike u Bosni i Hercegovini, kada iscrpe sve druge alate kojim bi ovladali svojom etničkom zajednicom, posežu za emocijama i empatijom unutar svojih zajednica. To se postiže kroz produciranje straha, koji u konačnici formira sustav pogodan za korupciju i negiranje vladavine prava. Vjerujem kako dijelimo isto mišljenje, takav politički sustav nema mjesta u modernoj Europi.
Dozvolite mi, ovom prilikom, da se u nekoliko rečenica osvrnem na različite ideje onih koji nastoje održati princip nejednakosti u Bosni i Hercegovini, koji predlažu uvođenje konsocijacijske demokratije, kroz navodno kopiranje političkih sustava Belgije, Švicarske, Sjeverne Irske ili Južnog Tirola. Tu postoje najmanje dva problema. Prvo, što konsocijacijska demokratija nije isto što i liberalna demokratija, niti postoji u spomenutim zemljama ili dijelovima drugih zemalja, onako kako je konsocijacijska demokratija uopće zamišljena.
Takve zemlje ili dijelovi pojedinih zemalja imaju potpuno drugačiji istorijski kontekst Bosne i Hercegovine, da bi se njihovi politički sistemi mogli koristiti u mojoj zemlji.
Drugi problem je taj, da bi eventualno uvođenje konsocijacijske demokratije u Bosni i Hercegovini, sigurno dovelo do novih postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava, jer takva vrsta političkog modela temelji se na nejednakosti i poništavanju temeljnih principa liberalne demokratije, bez obzira što je ona svoj princip sadrži elemente proporcionalne zastupljenosti. Koristiti takve, davno prevaziđene političke modele, bio bi zasigurno korak unazad u Bosni i Hercegovini.
Takve politike idu toliko daleko da negiraju postojanje bosanskohercegovačke nacije, zemlje koja postoji skoro hiljadu godina, već svaki izraz nacionalnosti žele prikazati kroz etničko pitanje. Želim, danas, kazati da sam ja po nacionalnosti Bosanac i Hercegovac i etnički Hrvat, jer je nacija izraz pripadnosti vlastitoj državi. Susjedne zemlje negiraju bosanskohercegovačku naciju, nastojeći iskoristiti etničke identitete u mojoj zemlji u njihovu korist, stvarajući takav ambijent da bismo mi, Bosanci i Hercegovci trebali njih pitati za saglasnost, smijemo li uopće po nacionalnom opredjeljenju biti Bosanci i Hercegovci. To je apsolutno neprihvatljivo iu potpunoj suprotnosti sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
S druge strane, kada sagledavamo sistem odlučivanja, danas, u Bosni i Hercegovini imamo takvu situaciju, da se postojanje bilo kakve većine u donjem domu parlamenta, odnosno na izborima direktno izabranim donjim domovima zakonodavnih organa vlasti, u cijelosti poništava kroz jedan novi politički alat koji se zove „entitetsko glasanje.“
To u najkraćem znači, da u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ili donjem domu, koji broji 42 zastupnika, njih najmanje 5 (pet) mogu zakočiti bilo kakvo odlučivanje, jer dolaze iz jednog od dva entiteta. Da li je takvo nešto izraz liberalne demokracije? Naravno da nije, jer je očito da politička manjina, može zakočiti donošenje bilo kojih odluka na štetu političke većine, sve dok se toj manjini ne udovolji. Tako nešto imamo danas u Bosni i Hercegovini, koja se putem očitih separatističkih aktivnosti drži u političko-talačkoj krizi, u čijoj konačnici se krije sistem blokada, ucjena i držanja Bosne i Hercegovine u potpunoj političkoj neizvjesnosti, sve dok se ne ispune želje i namjere pojedinih političkih lidera.
Zar to nije izraz potpune autokratije i nedostatak temeljnih principa demokratije?
I da stvar bude još gora, povod za držanje Bosne i Hercegovine u stanju krize nalazi se u tome što neko neće prihvatiti presudu Međunarodnog suda iz Haga u kojima je utvrđen zločin genocida. Zamislite ovom prilikom, šta bi nepoštivanje odluka bilo kojeg suda značilo u vašim zemljama? Nesumnjivo krivičnu odgovornost onih koji ne poštuju presudu sudova.
Slično je i sa odlučivanjem u gornjem domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine pod nazivom Dom naroda, koji se sastoji od 15 posredno delegiranih zastupnika koje imenuju političke stranke, gdje samo njih 2 (dvojica) mogu zakočiti bilo koje donošenje odluka i na način da svih 42 zastupnika iz Zastupničkoga doma mogu jednogglasno donijeti neku odluku, a da samo njih dvoje iz Doma naroda to sve mogu oboriti, jer je potrebna odgovarajuća entitetska većina.
Zar to nije vidan pokazatelj nejednakosti glasa zastupnika u dva doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gdje glas jednog zastupnika iz Doma naroda, kojeg imenuju političke stranke, ima najmanje trostruko veću vrijednost od delegata iz Zastupničkoga doma, kojeg biraju građani Bosne i Hercegovine?
To se danas koristi kao političko sredstvo, kako bi se onemogućilo normalno funkcioniranje institucija vlasti Bosne i Hercegovine, sa potpunim zanemarivanjem temeljnih demokratskih principa i to smatram neprihvatljivim. Iz tih razloga postoji i najnovija apelacija prema Europskom sudu za ljudska prava, koja se tiče nejednakosti glasa u dva zakonodavna doma u Bosni i Hercegovini.
Na žalost, primjena koncepta “konstituentnih naroda” i etničkog glasanja u svakodnevnom političkom odlučivanju u institucijama Bosne i Hercegovine već 26 godina ne služi zaštiti prava “konstituentnih naroda” već sprečavanju Bosne i Hercegovine da se stabilizuje i napreduje.
Od 2008. godine kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, stranke koje podržavaju etnički zasnovan sustav odlučivanja, koriste etničke kvote u donošenju odluka u izvršnim i zakonodavnim tijelima kako bi spriječili usvajanje evropskih standarda. Zakoni koji se tiču usvajanja pravnih stečevina Europske unije padaju upravo u domovinu naroda na etničkom glasanju, ili na entitetskom glasanju u Zastupničkom domu BiH.
To se redovito događa iako zakoni iz pravne stečevine Europske unije ne diraju u etnički identitet, kulturu, tradiciju, jezik i obrazovanje kao vrijednosti koje bi domovi naroda trebali da štite.
Iz tog razloga u parlamentarnoj proceduri stoje desetine zakona iz evropske agende, zato ne možemo popuniti Ustavni sud Federacije BiH, zato nema imenovanja upravnih tijela mnogih neovisnih agencija za provođenje zakona, zato nam propadaju sredstva iz evropskih fondova. I mnogo toga drugog na štetu svih građana Bosne i Hercegovine, a sve pod krinkom borbe za legitimne etničke interese „konstituentnih naroda“. To je, također, neprihvatljivo.
Ovdje se stoga radi o zloupotrebi prava “konstituentnih naroda” radi sprečavanja Bosne i Hercegovine da postane dijelom civilizirane zajednice evropskih parlamentarnih demokracija i kako moja zemlja nikada ne bi mogla postati članica Europske unije. Takve politike imaju namjeru od moje zemlje napraviti teritoriju nad kojom će utjecaj imati strane režime, bio ekonomskim putem, bilo stvaranjem novih „Transdnjestrija“ na Zapadnom Balkanu od jednog dijela moje zemlje.
Želimo podsjetiti da je Europska komisija precizno pravno identificirala u „Mišljenju“ iz 2019. godine sve što moja zemlja treba unaprijediti kako bi nastavila svoj dugi put ka kandidatskom statusu.
U tom trenutku politički akteri koji zagovaraju nestanak Bosne i Hercegovine odlučili su da zaustave sve procese i vrate 3,5 milijuna ljudi unatrag u 1995. godini pričom o pravima “konstituentnih naroda”, vraćanju nadležnosti entiteta i konačno anticivilizacijskim otporom prema kažnjavanju negiranja genocida i ratnih zločina koji su već presuđeni.
U današnje vrijeme, kada se u Bosni i Hercegovini govori o potrebi za izmjenama Ustava i Izbornog zakona, s ciljem implementacije pet presuda Europskog suda za ljudska prava, opet imamo pojavu onih političkih snaga koje nemaju namjeru implementirati te presude, već kroz izraz političke manipulacije nastoje kreirati novi ustavni aranžman i izborni sustav sa dubljom diskriminacijom koja bi bila zaklonjena iza nejednake vrijednosti glasa građana Bosne i Hercegovine.
U tome, nažalost, svoje direktno sudjelovanje imaju i susjedne zemlje, čiji je cilj veoma jasan – ostvariti sve ratne ciljeve koristeći politička i diplomatska sredstva u mirnodopskim uvjetima.
Njihova namjera ogleda se u dva aspekta. Prvi da kroz izmjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine kreiraju takav sistem u kojem će te susjedne zemlje imati „zlatnu dionicu“ ili ključnu riječ u donošenju svih odluka u Bosni i Hercegovini, a time i potpunu kontrolu nad mojom zemljom. Takve namjere lako ćete prepoznati svaki put kada oni govore o „konstituentnosti naroda“ ili u frazi da će prihvatiti sve „što se tri etničke zajednice dogovore“.
Bez obzira što one time vrše udar na temelje demokratije, ljudskih prava i vladavine prava, one tako nešto često rade u diplomatskim razgovorima, pa čak i sa vama, sa čim ste, vjerujem i vi povremeno suočeni.
I drugo, kada vide da tako nešto ne može uspjeti, onda oni posežu za njihove saveznike u Bosni i Hercegovini koji, u ime tih susjednih zemalja, vrše blokadu rada institucija Bosne i Hercegovine, nastojeći stvoriti privid da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država.
Dodatno, susjedne zemlje osim što vrše upad u politički sistem moje zemlje, nastoje kroz njihove političke satelite u Bosni i Hercegovini, imati potpunu kontrolu nad prirodnim i svim drugim resursima moje zemlje. Kako drugačije objasniti političke namjere susjednih zemalja da se ne utvrdi granica sa Bosnom i Hercegovinom putem međunarodnog ugovora o granici, kako na kopnu, tako i na moru, a sve sa ciljem da oni imaju mogućnost upravljanja prirodnim resursima Bosne i Hercegovine?
Zato koristim ovu priliku da vas sve zajedno zamolim da ne prihvatite takvu vrstu diplomatskih razgovora, jer se time nanosi šteta Bosni i Hercegovini i njenim građanima.
Na kraju, iskoristio bih priliku da vam ukažem na moju viziju rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Kao prvo, smatram i od toga odustati ne mogu, potrebno je ostvariti jednakost svakog građanina Bosne i Hercegovine kako bismo stvorili društvo jednakih šansi.
Time bismo otklonili sve vidove diskriminacije koje nosi taj fenomen „konstituentnosti naroda“ za koji još jednom želim istaći, da se radi o principu ili alatu za stvaranje ambijenta nesagledive i neprekidne korupcije ili društva u kojem ne uspijevaju najbolji među nama, već podobni ili obiteljski, nepotistički vezane osobe.
Sistem u kojem dominira sistemska korupcija, nije prihvatljiv niti za jedno savremeno društvo, pa tako ni za Bosnu i Hercegovinu.
Kao drugo, potrebno je izvršiti izmjenu političkog sustava Bosne i Hercegovine na način da sa ograničene ili ograničene demokratije uspostavimo sistem potpune demokratije, na način kako je to utvrđeno u pet presudi Europskog suda za ljudska prava, ali iu skladu sa Mišljenjem Venecijanske komisije iz 2005. godine. godine koja je analitički točno i pravno precizirano ukazala na sve izmjene koje Bosna i Hercegovina mora obaviti, ako želi biti dijelom modernih demokratskih društava.
Zato želim iskoristiti ovu priliku da vas sve zamolim da se upoznate sa Mišljenjem Venecijanske komisije o Bosni i Hercegovini iz 2005. godine, jer je vrlo važno da njeno mišljenje prihvatimo kako pomoć Vijeća Evrope državama u procesima tranzicije.
Najzad, izmjene Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ne mogu biti obavljene ako se u tim izmjenama neće uvažiti temeljni principi liberalne demokracije, ljudskih prava i vladavine prava, jer sve drugo, moju zemlju vodi u dodatnu nestabilnost, a time iu nestabilnost cijele regije Zapadnog Balkana. Svi mi dobro znamo da je građanin, pojedinac, nositelj suvereniteta svoje zemlje, što se isto mora primijeniti iu Bosni i Hercegovini. Koristim ovu priliku da vas sve zajedno zamolim da ne pristajete na sve one diplomatske i političke razgovore, koje žele nanijeti štetu Bosni i Hercegovini, a takve ćete razgovore vrlo lako prepoznati – oni će biti izvan temeljnih principa Vijeća Evrope – poručio je Komšić.