Dana 14. juna 1992, u ranim jutarnjim satima, a bio je i četvrti dan Kurban bajrama, mi smo bili suočeni sa pravom ljudskom dramom, nasiljem, progonom i stradanjem. Srpske jedinice su, nakon poraza i gubitaka položaja oko Mostara i na prostoru Dubravske visoravni, prilikom povlačenja svojih snaga iz doline rijeke Neretve sav svoj bijes iskalile nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom Žulja, Rabine i Bakračuše, a potom i drugim bošnjačkim selima nevesinjske općine.
Na današnji dan 1992. godine počinje je stravičan ratni zločin nad golorukim Bošnjacima Nevesinja. Na Facebook stranici Nevesinje-Bosna i Hercegovina objavljen je članak Ibrahima Ćatića koji piše o zločinu nad civilima Bošnjacima nevesinjskih sela Žulja, Rabine, Bakračuše, Priječke Strane/Prijekog Grma i Dubovice. Tekst prenosimo u cjelosti.
Mjesta koja su u toku proteklog rata doživjela veliku ljudsku golgotu i stradanje, u kojima je srpsko-crnogorski agresor počinio teške zločine ostavljajući iza sebe zgarišta i pustoš, bila su i sela Žulja, Rabina i Bakračuša. Ova sela su prije rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu pripadala općini Nevesinje. Četrnaestog juna 2021. godine navršava se 29 godina od tih događaja.
Po dolasku prvih rezervista JNA na teritoriju Nevesinja i Mostara, u septembru 1991, među stanovništvom ovih sela počinje se osjećati strah, neizvjesnost i nervoza. Šta se sprema, šta će se desiti, šta nam je činiti u datim okolnostima, samo su neka od pitanja na koja je tražen odgovor.
Rezervisti iz Srbije i Crne Gore bili su do zuba naoružani i obučeni u uniforme JNA. Njima se priključivalo i domaće srpsko stanovništvo. Oni nikada nisu mirovali. Svakodnevno su sijali strah, provocirali, prijetili, postavljali barikade, pokazivali silu i snagu, maltretirali stanovništvo i pljačkali imovinu Bošnjaka. Već od tada mještani ovih sela samoorganizovano pristupaju formiranju noćnih straža ili dežura oko sela koje su imale za cilj da se tokom noći, koliko je to bilo moguće, pruži sigurnost stanovništvu koje se nalazilo u selima.
Nakon eksplozije cisterne u Sjevernom logoru u Mostaru, 3. aprila 1992, kada započinju žestoke borbe i borbena dejstva u dolini Neretve, uslijedit će i potpuna dvomjesečna blokada ovih sela. Prekinute su sve komunikacije s Mostarom i legalnim institucijama vlasti u ovom gradu, kao i jedinicama koje su učestvovale u odbrani Mostara i doline rijeke Neretve. Nalazeći se u potpunoj blokadi i izolaciji, te okruženi jakim srpskim snagama, svaki novi dan je predstavljao novi izazov i novu neizvjesnost za stanovništvo ovih područja. Zbog lične sigurnosti, sloboda kretanja stanovništva je bila smanjena i ograničena na uži prostor oko sela, a izbjegavan je svaki kontakt i susret sa naoružanim srpskim vojnicima i rezervistima.
Srpski agresor je u tom periodu posebno koristio putnu komunikaciju od Šćepan Krsta, Kamene, Vranjevića, koja prolazi pored Žulja i Rabine i vodi prema Udrežnju i Nevesinju. Tom putnom komunikacijom svakodnevno su vršeni pokreti srpske vojske prema jugu, gdje su vođena borbena dejstva, a u povratku su izvlačili ogromne količine opljačkane imovine sa prostora Dubravske visoravni i drugih mjesta u dolini rijeke Neretve. Ovaj period bio je posebno težak, psihološki iscrpljujući i neizvjestan za stanovništvo ovih prostora. U isto vrijeme, često su primjećivane manje grupe srpskih vojnika kako se kreću oko ovih sela, prate stanje i snimaju svaki pokret i ponašanje stanovništva.
Prvo bošnjačko selo u Nevesinjskoj općini koje se našlo na udaru srpsko-crnogorskog agresora i JNA bila su Žulja. Dva dana prije nego što će biti izvršen napad na Žulja, jedna manja grupa srpskih vojnika, njih sedam dobro naoružanih, prošla je kroz selo s namjerom da isprovocira mještane i izazove neki incident. Međutim, to se nije desilo, izbjegnut je susret s njima jer ga niko nije ni želio, ali prilikom prolaska kroz selo jedan od vojnika koji se nalazio u grupi je rekao: „Sve ovo treba sravniti sa zemljom!“ To je bio i nagovještaj svega onoga što će uslijediti dva dana poslije toga.
Dana 14. juna 1992, u ranim jutarnjim satima, a bio je i četvrti dan Kurban bajrama, mi smo bili suočeni sa pravom ljudskom dramom, nasiljem, progonom i stradanjem.
Srpske jedinice su, nakon poraza i gubitaka položaja oko Mostara i na prostoru Dubravske visoravni, prilikom povlačenja svojih snaga iz doline rijeke Neretve sav svoj bijes iskalile nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom Žulja, Rabine i Bakračuše, a potom i drugim bošnjačkim selima nevesinjske općine.
Nakon što su u ranim jutarnjim satima iz više pravaca napali i okupirali Žulja, svo civilno stanovništvo koje nije uspjelo izbjeći iz sela je sakupljeno ispred mjesne džamije gdje su uslijedile dramatične scene zlostavljanja, maltretiranja, vrijeđanja. Jedan broj muškaraca odmah je odvojen i odveden u pravcu Gumanaca (mjesto ispod sela gdje se nalazila komanda srpske vojske i JNA), a odatle u pravcu Nevesinja.
U popodnevnim satima srpski vojnici ponovo su upali u selo i tada je stanovništvo koje se zateklo u selu sakupljeno i odvedeno u pravcu Nevesinja. Prema iskazima svjedoka, deportovani su u novoformirani logor u vojnoj kasarni u Nevesinju ili u logor „Alatnica“ u Nevesinju. Sva imovina je opljačkana ili uništena, kuće, štale i svi drugi objekti u selu su do temelja spaljeni ili minirani, mjesna džamija sa munarom devastirana i minirana.
U Nevesinju su nastavljena zlostavljanja, premlaćivanja, vrijeđanja i izvođenja ”na saslušanja”. U jednom trenutku neki od srpskih vojnika ušao je u logor i počeo pucati iz ličnog naoružanja iznad zarobljenog i prestravljenog stanovništva usljed čega je jedan metak pogodio i ranio Zejnu Ćatić (r. 1936.). Ona je po nalogu tih istih vojnika i uz pomoć trojice zarobljenika – Juse Ćatića (r. 1922.), Muje Ćatića (r. 1913.) i Vahida Kaminića (r. 1976.) izvedena i, navodno, trebala je biti odvedena u bolnicu u Nevesinju kako bi joj se ukazala pomoć. Međutim, njima se tu izgubio svaki trag.
Nakon toga, u večernjim satima zarobljeno civilno stanovništvo je ponovo vraćeno autobusom nazad prema Žuljima, tačnije do Prijekog Grma, gdje su istjerani iz autobusa i pušteni da se snalaze, da idu kuda znaju. Tražili su sebi put spasa prema Mostaru i slobodnoj teritoriji.
Zarobljeni i odvedeni muškarci, njih 19, kao i Zejna Ćatić koja je ranjena u logoru, nikada se nisu vratili iz Nevesinja. Prvog dana napada na selo ubijen je Avdo Zolj (r. 1921.), a nakon ubistva četnici su mu odsjekli glavu. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Istog dana ubijena je i bolesna starica Fata Delić (r. 1916.). Ona se nalazila u svojoj kući koju su četnici zapalili i ona je zajedno s kućom izgorjela. Tih dana u okolini sela ostalo je i 10 žena, starijih, iznemoglih i nepokretnih. S njima je bila i Hata Ćatić (r. 1945.) sa dvoje djece, kćerka Hatidža (r. 1971.) i sin Elvedin (r. 1984.) koji nije imao ni punih osam godina života.
Oni su se nekoliko dana zajedno skrivali u blizini sela i tu im se izgubio svaki trag. Šta se desilo s njima, gdje su odvedeni i ubijeni, gdje se nalaze njihove kosti, obavijeno je velom tajne.
U junskim danima 1992. u Žuljima je ubijeno ili odvedeno u nepovrat ukupno 33 stanovnika ovog sela. Od njih 33, do danas su pronađeni, identifikovani i dostojanstveno ukopani samo njih troje: Hadžira Ćatić (r. 1912.), njeno tijelo pronađeno je i identifikovano u martu 1996. na lokalitetu Konovica, gdje je ubijena i ubačena u čatrnju. Fata Delić (r. 1915.), koju su četnici živu zapalili u njenoj kući, a dijelovi kostiju pronađeni su u pepelu izgorjele kuće, u martu 1996. Muškija Zolj (r. 1934.), njene kosti su pronađene na lokalitetu Bakračuše, identifikovana je 2004.
Nakon što je srpski agresor izvršio svoj krvavi pir u Žuljima, naredno selo koje se našlo na udaru bila je Rabina. Vidjevši šta se desilo sa Žuljima, jedan dio stanovništva Rabine uspio se na vrijeme izvući iz sela u okolna brda, skrivajući se po šumi. Međutim, nekoliko mještana je uhvaćeno i nije se uspjelo spasiti.
Na vratima svoje kuće strijeljani su: Hajdarević (Salke) Adem, r. 1934, i njegova supruga Hajdarević (Salke) Hava, r. 1936. U zbijegu su još ubijeni: Mičijević (Mehmeda) Fatima, r. 1947, Gaštan (Rame) Mumin, r. 1933, i Šehić (Osmana) Fatima, r. 1920. Nakon počinjenog zločina nad mještanima ovog sela, sva njihova imovina je opljačkana, preostalo stanovništvo protjerano, a potom je selo do temelja spaljeno.
Dana 16. juna 1992, nakon Žulja i Rabine, na red je došla i Bakračuša i Priječka Strana/Prijeki Grm, te Dubovica koja je pripadala Mostaru. Prvog dana napada pred vratima svoje kuće ubijen je Voloder (Ramo) Meho, r. 1920, a prilikom izvlačenja iz sela u zbijegu su ubijeni: Ačkar (Salko) Alija, r. 1910, Ačkar (Huso) Đula, r. 1933, i Ačkar (Mujo) Himzo, r. 1964.
Njihova tijela su nakon par dana pronađena masakrirana i sa iscrtanim krstovima na čelu. Osim njih, u blizini sela, u šumi, krili su se Ačkar (Salko) Bešir, r. 1912, njegova supruga Ačkar Đulba i Ačkar (Osman) Šaćira, r. 1949, rođ. Ćatić. Bešir i Šaćira bili su teško bolesne i nepokretne osobe. Četnici su ih pronašli i ubijeni su na najbrutalniji način. Beširova supruga Đulba je preživjela jer je u međuvremenu otišla da im potraži hrane i vode, a kada se vratila čula je galamu i viku u pravcu gdje su bili Bešir i Šaćira. Nije im se smjela približiti. Nedugo iza toga čula je pucnje iz oružja i mogla je samo pretpostaviti šta se desilo.
Pobjegla je šumom prema Veleži i sticajem sretnih okolnosti pridružila se jednoj grupi Bošnjaka koja je bila u zbijegu i zajedno s njima uspjela se izvući prema Mostaru. Jedan dio kostiju Bešira i Šaćire pronađen je odmah poslije rata na mjestu gdje su i ubijeni. Klanjana im je dženaza i ukopani su u haremu Krnja Greblje na Bakračuši.
Također, u tim danima 1992, u zbijegu su ubijeni: Mehremić (Selima) Zila, r. 1922, Gadara Zejna, r. 1912, Voloder Raha, r. 1918, Voloder Emina, r. 1951, Mrnđić Fata, r. 1932, Maksumić Saja, r. 1936, te Marić Nurija, r. 1912.
Pored ovih 13 ubijenih mještana Bakračuše, još četiri muške osobe sa Dubovice su zarobljene i odvedene u pravcu Nevesinja i vode se nestalim: Voloder Duran, r. 1925, Voloder Omer, r. 1965, Mrnđić Duran, r. 1915, i Mrnđić Adem, r. 1953. Za njihovom sudbinom još se traga. To je ukupna brojka od 17 ubijenih i nestalih sa područja Bakračuše i Dubovice.
Ostali dio bošnjačkog stanovništva sa ovog prostora je protjeran, a njihova imovina je opljačkana i do temelja spaljena.
Prije rata u Žuljima, Rabini i Bakračuši, Priječkoj Strani sa Dubovicom je ukupno živjelo oko 140 domaćinstava i blizu 750 stanovnika. Prema iznešenim podacima u ovim selima, samo u junskim danima 1992. od strane srpske vojske ukupno je ubijeno 55 stanovnika ovih sela (Žulja 33, Rabina pet, Bakračuša 13 i Dubovica četiri). Od toga broja, njih 34 vodi se nestalim, i to iz Žulja 30 i Dubovice četiri osobe.
Kada se govori o stradanju i zločinima počinjenim nad stanovništvom Žulja, Rabine i Bakračuše, najprije treba istaći činjenicu da su ovo bila prva napadnuta sela u nevesinjskoj općini. Drugo, na ovom području nije bilo borbenih djejstava, nije bilo direktnog oružanog sukoba koji bi bio povod za osvetu i brutalna ubistva civila. Međutim, ni to nije bio dovoljan razlog da se bar civilno stanovništvo zaštiti od najgnusnijih zločina što nedvojbeno govori da se radilo o sistemskom i planskom ubijanju i uništenju jednog naroda.
Kako drugačije to nazvati, ako se zna da je najstarija žrtva imala 83 godine, a najmlađa nepunih osam godina. Većina ubijenih i nestalih su bile osobe starije životne dobi, bolesni, iznemogli, žene, djeca, što jasno govori da zločinci nisu birali kada su smrt sijali, bitno je bilo samo ime. Ovo su činjenice koje se trebaju znati i o kojima treba govoriti i pisati, kako bi bile opomena svima nama i svim budućim generacijama da se zločin genocida više nikada i nikome ne ponovi.
Ovdje je bitno spomenuti i jamu Lipovaču koja se nalazi u neposrednoj blizini grada Nevesinja. Lipovača je jedno od najvećih stratišta i masovnih grobnica ubijenih Bošnjaka sa prostora Nevesinja. U ovu zloglasnu jamu, duboku oko 60 metara, u toku 1992. je ubačeno više od 150 tijela ubijenih bošnjačkih civila. Nakon što su počinili zločin nad nedužnim žrtvama, zločinci se ponovo vraćaju na mjesto svog zločina kako bi prikrili djela svojih krvavih ruku.
Naime, prema nekim informacijama, krajem 1993. godine, uz stroge mjere sigurnosti, organizovali su izmještanje tih kostiju na neku novu, nepoznatu lokaciju ili u neku novu masovnu grobnicu. Komisija za traženje nestalih osoba u BiH, zajedno sa Tužilaštvom HNK-a, je tokom 1999. vršila ekshumaciju preostalih dijelova (fragmenata) kostiju koje su pronađene u jami Lipovača, da bi krajem 2013, nakon što je izvršena DNK-a analiza tih kostiju, bilo utvrđeno da se radi o tijelima dvadeset osoba bošnjačke nacionalnosti i jednoj osobi hrvatske nacionalnosti. Među tim žrtvama nalazi se i sedam ubijenih Bošnjaka iz Žulja.
Ovo saznanje dodatno je uznemirilo porodice žrtava koje se pitaju šta je urađeno sa tijelima ubijenih iz jame Lipovača, gdje su izmještene njihove kosti, zašto se toliko dugo krije istina o njihovoj sudbini, ima li ko da progovori, da kaže istinu o njihovoj sudbini. Nažalost, o tome se šuti i niko nema hrabrosti ili ne želi da progovori, da pruži informaciju i pomogne porodicama žrtava da dođu do posmrtnih ostataka svojih najmilijih.
Još je žalosnija činjenica da niko, osim dva lica (Krsto Savić i Milko Mučibabić), nije odgovarao za ove zločine, a na prostoru Nevesinja je 1992. godine ubijeno 305 bošnjačkih civila – među njima i 26 djece.