Međunarodna organizacija za migracije procijenila je ovih dana kako u cijelom Unsko-sanskom kantonu ima i do tri hiljade migranata koji borave u improviziranim skloništima ili u šumama, mimo kampova.
Rezultat je to činjenice da u Bosni i Hercegovini različiti nivoi vlasti uopće ne koordiniraju mjere, država nema ovlasti nikome ništa narediti, a entiteti i kantoni stihijski odlučuju kako postupati prema migrantima, pri čemu ih najčešće jednostavno protjeraju sa svoje teritorije.
U isto vrijeme, entitet Republika srpska otvoreno odbija pomoći u rješavanju migrantske krize.
Većina migranata koji su na svom putu ka Zapadu zastali u BiH želi azil u zemljama EU, ali im je onemogućen ulazak na područje Unije. Evropska komisija saopćila je u septembru plan reformi o migraciji i azilu. Prijedlog se fokusira na vraćanje, provjere prije ulaska te partnerstvo s trećim zemljama kako bi se spriječio priliv migranata.
Dok se to ne desi, teret migrantske krize na plećima je lokalnih vlasti u Bosanskoj krajini, tamošnjih humanitarnih organizacija i volontera i jednog ministarstva u Vijeću ministara.
Dok Oružane snage BiH, uređuju kamp “Lipa”, Crveni križ Bihaća migrantima koji se tamo nalaze dijeli drva kako bi se zgrijali i tople obroke koji stižu kao donacija iz BiH i ostatka Evrope. Dok se polahko stabilizira život u kampu, u kojem vlasti BiH, a ne IOM, postavljaju agregate za struju, šatore, krevete i uvode vodu, humanitarni radnici koji pomažu migrantima suočavaju se s brojnim problemima.
“Već se odavno priprema teren za ovakav scenarij putem određenih portala. Napada se ljude u pokretu, napada se aktiviste i volontere. Ovo je treća zima da se ljudi na području USK nalaze van kampova, da spavaju na otvorenom i da su prepušteni na milost i nemilost humanitarnim organizacijama i pojedincima. Strane organizacije budu ovdje mjesec i odu. Ako je IOM međunarodna organizacija, kako može taj IOM napustiti svoju osnovnu misiju, ostaviti nezbrinute ljude, ostaviti ih nasred polja, pokupiti se u svoja auta i otići? Apsolutno ne razumijem nebrigu IOM-a za ljude koji se nalaze van kampova. Ti bi ljudi umrli od gladi da nije volontera i da nije domaćeg stanovništva koje im pomaže”, kaže Zahida Bihorac-Odobašić, humanitarna radnica iz Velike Kladuše.
Dodaje i kako su tri godine krize ostavile trag na Krajišnicima koji imaju sve manje empatije prema migrantima.
Razumijem ljude u USK, nije jednostavno živjeti u ovakvoj situaciji, gdje im nepoznati ljudi prolaze kroz posjede, pored kuća, gdje se boje za djecu dok idu u školu, ali institucije moraju osigurati stanovništvo. Ne smije to raditi ulica, ne smije ulica uzimati zakon u svoje ruke i da ona sudi.