Ljiljan kojeg su zaboravili dok su oplakivali kokardu Srđana Aleksića

Preporučujemo

Aleksandar Dimitrijević je borac 7. Korpusa ARBIH o čijoj herojskoj smrti su izvještavali svjetski mediji. Poginuo je 10. oktobra 1993. u odbrani Travnika od HVO-a. Njegovo ime danas ne znači apsolutno ništa onim Bošnjacima koji se izjašnjavaju kao Ostali i busaju u prsa svojim urbanim identitetom. Njegovo ime je bačeno u zaborav dok je Ratkov vojnik Srđan Aleksić izvješen kao proverbijalni trofej u birtijama gdje urbana raja baljezga o “tri nacionalizma” i “bogaćenju nacionalnih elita”.

- -

Saša Dimitrijević je, kao i Srđan čiju biografiju znaju napamet, bio pravoslavni Srbin. Kao i Srđan, stradao je 1993. Ali za razliku od Srđana koji je stradao nakon guranja sa pripadnicima Mladićeve vojske kojoj je isam pripadao, u borbi za švercovanu robu, Saša je ubijen metkom UZP-a braneći Travnik.

Za razliku od Srđana koji je bio Ratkov vojnik, vojnik čovjeka koji je pred međunarodnim sudom osuđen na doživotnu robiju zbog genocida, Saša je bio vojnik Mehmeda Alagića. Sašin vrhovni komandant bio je Alija Izetbegović.

Za razliku od Srđana, jednog od prvih nositelja kokarde u od nesrba očišćenom Trebinju, Saša je nosio 6 ljiljana na uniformi.

Danas Ratkov vojnik Srđan ima ulicu u Sarajevu na koje je, u jednom od 1425 dana koje je provelo pod opsadom, palo 3600 granata Ratkove vojske. U onom Sarajevu u kojem je Ratkova vojska ubila preko 1600 djece.

- -

Danas je Srđan ultimativni primjer čojstva i humanizma u nezavisnim medijima. Konstantno bombardovanje člancima o ovom šverceru i kokardašu, od strane samozvanih nezavisnih medija, poprima dimenzije kulta. S druge strane, Saši Dimitrijeviću nisu posvetili niti jedan jedini članak od njegove smrti do danas.

Pozivanje na poistovjećivanje sa Ratkovim vojnikom Srđanom, nametanje tog Ratkovog prvoborca kao svete krave koju odbijaju samo “nacionalisti” koji su gori od Srđanovih saboraca, moglo bi odnijeti titulu najuspješnije kampanje okupacijskih medija.

Ovim tempom Sarajevo će u vrijeme naše djece, kojoj u školi Gavrila Principa predstavljaju kao pozitivnu ličnost dok im Aliju Izetbegovića ne spominju da komšije ne bi zamjerile, biti gore nego “Principovo” koje je Karadžić zamišljao.

Nakon ulica genocidne pješadije koja je “samo izvršavala naredbe”, mogle bi na red doći ulice komandanata Ratkove vojske. Sarajevske vlasti, iste one koje su Ratkovom vojniku Srđanu dale ulicu, obnavljaju Principovu kapelu i skidaju ime zlatnog ljiljana Šemse Baručije sa kasarne. Njihov cilj je da se dovoljno prilagode da ih komšije koje baštine ratne zločince potapšu po glavi. Iz istog razloga zlatnog ljiljana Komšića zovu “Sejdo” kao i sljedbenici Slobodana Praljka, oni koji su ubili Sašu. Sašu za kojeg urbani papci nikad nisu ni čuli.

Problem je što se, u njihovom ritualnom saginjanju, naša djeca pripremaju da budu kurbani.

Spašavajući Sašu poginula je i liječnica Fatima Gudić, također pripadnica Armije. I nju su ubili UZPovci. Ni ona nema ulicu u Sarajevu, kao ni godišnji članak na fejsu i alžaziri.

Jedna od urbanih “istraživačkih novinarki” u Sarajevu je prošle godine izjednačila Mehmeda Alagića, pravosnažno oslobođenog od svih optužbi, sa Ratkom Mladićem.

Saša Dimitrijević iz Travnika, sjedišta 7. Korpusa ARBIH, nema ulicu u Sarajevu. Nije ju zaslužio herojskom žrtvom za Travnik i Bosnu. Srđan iz Trebinja, pripadnik Ratkove vojske, ima ulicu u Sarajevu. Zaslužio ju je spašavajući švercovanu robu koju je za njega prodavao pripadnik VRS muslimanskog porijekla, koji je pored 3500 protjeranih Bošnjaka Trebinja pošteđen.

Postoji li granica bošnjačke tolerancije, i da li ćemo dozvoliti da nebošnjačke patriote ponižavaju najgori među nama kako bi se dodvorili genocidašima i UZPovcima?

 

Najnovije

Topić o najavama zvaničnika iz RS: Ponavljanje scenarija iz 2007. kada je visoki predstavnik bio Lajčak

Novinarka i politička analitičarka iz Banjaluke, Tanja Topić, danas je za N1 u emisiji Dan uživo komentarisala aktuelnu posebnu...