O dvojnosti u Makovoj identitetskoj pripadnosti može se govoriti isključivo na relaciji bosanskohercegovački – bošnjački: prvi po teritoriju i sadržaju djela, drugi po etničkoj pripadnosti i, kako bi rekao Vidmarović, onomastičkoj baštini. No, ako su Srbi mogli proglasiti Selimovićev roman Derviš i smrt najvećim romanom srpske književnosti, tvrdeći tako da njihov najveći roman počinje s bismilom, kako Hrvatima osporiti pravo da u Kamenom spavaču prespavaju svaki njegov stih – a svaki je čista Bosna. No, književnik Đuro Vidmarović tvrdi kako je Mak Dizdar za života svoje djelo smatrao hrvatskom književnošću, ne navodeći, naravno, dokaz za to.
U Zagrebu je 27. aprila objavljen Zbornik radova s 14. neretvanskoga književnoga, znanstvenog i kulturnog susreta “Mak Dizdar hrvatski (i bosansko-hercegovački) književnik”. Zbornik su objavili Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti i “Hrvatsko slovo”.
Književnik Đuro Vidmarović napominje kako je Mak Dizdar za života svoje djelo smatrao hrvatskom književnošću, ne navodeći, naravno, dokaz za to. “Nakon što su se Bošnjaci konstituirali kao poseban etnos s ovim etnonimom, njihovi književni povjesničari i političari počeli su izjednačavati vjeroispovijest i etničku pripadnost”, piše Vidmarović i dodaje kako su nakon toga uslijedile diskusije o pripadnosti Maka Dizdara hrvatskoj ili bošnjačkoj književnosti.
Vidmarović smatra kako takve diskusije nemaju uporište u povijesti, književnoj teoriji niti u autorovu određenju, jer ionako postoje autori čije književno djelo može biti svrstavano u više nacionalnih književnosti. Zbog toga, tvrdi Vidmarović, književno djelo Maka Dizdara, “zbog jezika kojim je pisao i povijesne ukorijenjenosti koja prožima njegove pjesme, pripada hrvatskoj književnosti, a zbog onomastičke baštine i pripadnosti islamskoj vjeroispovijesti bošnjačkoj književnosti”.
Međutim, o dvojnosti u Makovoj identitetskoj pripadnosti može se govoriti isključivo na relaciji bosanskohercegovački – bošnjački: prvi po teritoriju i sadržaju djela, drugi po etničkoj pripadnosti i, kako bi rekao Vidmarović, onomastičkoj baštini. No, ako su Srbi mogli proglasiti Selimovićev roman Derviš i smrt najvećim romanom srpske književnosti, tvrdeći tako da njihov najveći roman počinje s bismilom, kako Hrvatima osporiti pravo da u Kamenom spavaču prespavaju svaki njegov stih – a svaki je čista Bosna.
Kako je to uspjelo promaći njegovim čitaocima s onu stranu Save, ali Makovo ukupno djelo, u šta ulaze i njegovi briljantni eseji, po svemu je bosansko i bošnjačko. Čak je i njegov doprinos afirmaciji bosanskog jezika, u vremenu kada je on bio neustavna kategorija – a kada se, valja na to podsjetiti, pazilo šta je ustavno, a šta nije – još jedan u nizu dokaza njegova bosanstva. Esej Maka Dizdara Marginalije o jeziku i oko njega s kratkim osvrtom na historiju bosanskog jezika prezentirao je, primjećuje Ibrahim Kajan, sljedeće “stanje stvari”: utvrđuje distinktivnu varijantu bosanske grafijske redakcije (bosančicu), prezentira neporecivu višestoljetnu kontinuiranu povijesnost u imenu (bosanski jezik), te ga najposlije prostorno situira na povijesne bosanske zemlje kao jedinstven jezik “zapisan” u lapidarnoj i administrativnoj praksi od ranog srednjeg vijeka do zalaza austrougarskog vladanja.
KRATKA POVIJEST BEŠČAŠĆA
Vidmarovićevi i stavovi nacionalista okupljenih oko susreta apsurdnog naziva “Mak Dizdar hrvatski (i bosansko-hercegovački) književnik” nisu eksces. Oni su tek eksponent jednog načina mišljenja koje je postalo skoro pa pravilom. Vidmarović je samo ponovio ono što su prije njega kanonizirali ugledni hrvatski književni povjesničari i enciklopedisti. Sveučilišni profesori Slobodan Prosperov Novak, Ante Stamać, Dubravko Jelčić, Vlatko Pavletić i mnogi drugi (uz izuzetak Ive Frangeša, koji je, iz “sigurnosnih” razloga, u svoju povijest uvrstio samo nesretnog partizana Hasana Kikića), koji su bez ikakvih nedoumica uvrštavali Dizdara ondje gdje mu ni po čemu nije mjesto, u hrvatskoj književnosti.
Da je riječ o jednom sindromu širem od akademske zajednice, potvrdila je Kolinda Grabar Kitarović na dodjeli Međunarodne nagrade “Isa-beg Ishaković” za 2015. godinu u Sarajevu. Tadašnja predsjednica Hrvatske tom je prilikom Maka Dizdara nazvala hrvatskim piscem. Naime, ističući doprinos Hrvata iz Bosne i Hercegovine hrvatskoj nacionalnoj povijesti, predsjednica je navela nekolicinu imena, pa se uz Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Antuna Branka Šimića našao bošnjački i bosanskohercegovački književnik Mehmedalija Mak Dizdar. Tako je i predsjednica države ponovila ono što je odavno sistematizirala hrvatska književna hrestomatija, po kojoj Mak Dizdar pripada korpusu hrvatske književnosti, a kao takav, ušao je i u hrvatske školske udžbenike.
Istina je da Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac Ne postoji dokument ili istup znamenitog Stočanina kojim bi se moglo dokazati da se ikada samoimenovao hrvatskim piscem. Ono što znamo jeste da Mak Dizdar nikada nije reagirao na to što su ga Hrvati uvrstili u svoje izbore i časopise. No, čak i da postoji takav zapis, po ne zna se koji put treba ponoviti da bi njegovo onovremeno “hrvatstvo” bilo uvjetovano političkim okolnostima, a u trenutku kada su Bošnjaci dobili priliku da se izjasne kao Muslimani Dizdar više nije bio među živima.
ARALICIN ODGOVOR
Jedan od onih koji nisu upali u zamku određivanja Maka kao hrvatskog pisca jeste hrvatski književnik Ivan Aralica – možda baš neko od koga bi se takvo šta očekivalo. Odgovarajući na pitanja kako današnjem Hrvatu objasniti da su Ivo Andrić i Mak Dizdar hrvatski pisci, pogotovo što njihovu prisutnost u hrvatskoj književnosti ne žele ni mnogi književni kritičari, hrvatski nacionalni književnik Ivan Aralica u intervjuu za časopis Dom i svijet, broj 265, odgovara:
“Sličan je ali ne i sasvim identičan slučaj s Makom Dizdarom. On je za života izrazio želju da bude domicilan u hrvatskoj književnosti i to u vrijeme kada službeno nije postojala ni bošnjačka nacija ni bošnjačka književnost kojima on i po rođenju i po onome što je pisao pripada. Vjerovatno stoga, jer srpski pisac nije htio biti, a u sintezu jugoslavenstva nije vjerovao, kao što je u to vrijeme bio slučaj i s nekim drugim bošnjačkim piscima. Ali sada, kad postoji bošnjačka nacija i bošnjačka književnost, bilo bi razumno da se nađe u zajednici kojoj pripada i kulturi koju je gradio”, kazao je Aralica, dodavši:
“Zbog te složenosti reći ću još dvije stvari. U slučaju Maka Dizdara, značajnog pjesnika, cijenim njegovu želju i rado bih joj udovoljio, ali se bojim posesivnosti što ju iskazuju nezrele, nehumanizirane, imperijalizmom zasužnjene nacionalne misli. U ovom slučaju, i svim sličnim slučajevima, bila bi posesivnost hrvatstva prema bošnjaštvu, a hrvatskom narodu, misli vodilji toga naroda i hrvatskoj književnosti to nije potrebno. Posesivnost je strana razvijenoj i humaniziranoj nacionalnoj misli. Drugim riječima, ako je u međuvremenu otkako je Dizdar izrazio želju da bude u hrvatskoj književnosti i službeno utemeljena bošnjačka nacija što je imalo za posljedicu i utemeljenje bošnjačke književnosti i bosanskog jezika, treba joj dopustiti da u svoj korpus uključi i ono što se priklonilo, bilo srpskoj bilo hrvatskoj književnosti, kad se općenito mislilo da Bošnjaci ni svoju naciju ni svoju književnost neće nikada imati.”
MAK I HAMID – DVA BRATA U DVIJE KNJIŽEVNOSTI
U 131. broju časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar, koji je uredio književnik Sead Begović, objavljen je intervju s prof. dr. Fahrudinom Rizvanbegovićem, umirovljenim redovnim profesorom na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i bivšim ministrom obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Federacije BiH. Rizvanbegović se u intervjuu prisjetio davne 1968. godine, kada je u Zagrebu diplomirao na temu Mak Dizdar – bosanski pjesnik, samo dvije godine nakon što je Mak objavio čuvenu zbirku pjesama Kameni spavač.
“Želio sam odbraniti bosansku književnost u vrijeme kad još nemamo ni bošnjačke / muslimanske nacije kao takve; mi smo još bili ‘neopredijeljeni’. Zato su dva brata Dizdara, Hamid i Mehmedalija (Mak), 1967. godine bili jedan srpski, a drugi hrvatski pisac, a ustvari su oba bila bosanski”, kazao je Rizvanbegović, prisjetivši se u nastavku i svojih druženja s Makom kada ga je lično pitao je li on hrvatski pjesnik:
“Mak mi je tada rekao da nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Na moje pitanje da li je ikada rekao da nije hrvatski pisac, on je odgovorio da ni to nikada nije izgovorio. Nakon toga sam se družio s Makom i imao sam priliku da se uvjerim da je on istinu govorio kada je rekao: ‘Zapravo, ja sam ti Dobri Bošnjanin.’
Mak se, zapravo, družio s mojim babom dugi niz godina te sam ga upoznao i iz babine perspektive. Kasnije sam pronašao Makov rodni list u Islamskoj zajednici, jer je matični ured bio u konfesionalnim zajednicama. Fotografirao sam ga i dostavio u Muzej književnosti, gdje se i danas nalazi taj primjerak”, rekao je Rizvanbegović o rodnom listu na kojem piše Mehmedalija Dizdar. No, kako je otkrio Rizvanbegović, simpatičnog Mehmedaliju u Stocu su u mladosti zvali i Meho.