Najvećoj zgradi u Hrvatskoj i možda trećoj po veličini u Europi posvećeni su brojni filmovi, igrani i dokumentarni, tv emisije, priče i novinski članci. Mamutica je mali grad u gradu, postmoderno zdanje završeno 1974. godine u zagrebačkom naselju Travno s oko pet tisuća stanara koji u sklopu zgrade imaju sve potrebne sadržaje, piše Anadolu Agency (AA).
Impresivan je već sam prilaz Mamutici koja se u svoj svojoj veličini od 240 x 60 metara otkriva kada se sa zapadne strane prođe zelenilo koje je zakriva. Zgradu je odavde teško fotografirati u jednom kadru bez širokokutnog objektiva, a ljudski pogled je ne može sa ovog mjesta obuhvatiti bez pomicanja očiju s lijeva na desno.
– Stanarke koje igraju “šnaps”
Ogromna livada s uredno posađenim drvećem koja se pretvara u pomalo zapušteno nogometno igralište s golovima nekada je bila obradivo zemljište za stanare Mamutice koji su na njoj uzgajali vlastitito povrće.
Na spravama za vježbanje mladići treniraju, mlađi dječaci na pokošenoj travi nabijaju loptu dok se treća ekipa priprema zaigrati bejzbol.
Nešto dalje, bliže Mamutici, u sjeni stabala mlade majke u generacijskom druženju drže u naručjima svoju malu djecu, a odmah iza njih četiri umirovljenice sjede na klupama i na plavom prostiraču položenom preko stola od drvenih dasaka igraju kartašku igru šnaps.
Sve četiri su stanarke Mamutice i to od listopada 1976., one su među prvim useljenicima u ovu zgradu u kojoj su ostale živjeti sve do sada. Stanove su, kažu, dobile kao radnice u poduzećima u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije su, uspostavom suvremene Hrvatske, kao nositelji stanarskih prava otkupili te stanove.
Pričaju da danas mladi ljudi, bez posla i s ovakvom cijenom kvadrata stana, nemaju mogućnost sami sebi kupiti stan pa često stanuju s njima, bakama i djedovima.
– Imamo sve
Jedna od umirovljenica je Ana Galić koja stanuje na 6. katu ovog gigantskog zdanja, na adresi Božidara Magovca 23. Provela je već 42 godine u Mamutici i tvrdi kako je to najljepša, najbolja i najkvalitetnije napravljena zgrada. Ana kaže kako je zgrada projektirana da izdrži čak “12 stupnjeva potresa” dok su današnje zgrade sve, tvrdi, “luk i voda”.
“Mi imamo sve, baš sve”, složno u glas odgovaraju umirovljenice na pitanje koji sve sadržaji postoje unutar kompleksa zgrade. Gospođa Mira, koja dijeli isti ulaz s Anom, kaže kako su u prizemlju Mamutice oduvijek bile banka, pošta, dućani, frizerski saloni i ponajviše kafići.
“Imamo dvije apoteke, tako da mi penzioneri iziđemo u šlapama i možemo sve obaviti”, priča Mira u pauzi kartaške partije.
Mira kaže da se izgled Mamutice nije puno promijenio otkad su one uselile u novu zgradu, osim što su ljudi promijenili prozore, zamijenivši stare, drvene koji su počeli trunuti, novim aluminijskim ili plastičnim otvorima. Druga promjena je da su svi dobili regulatore i mjerače za potrošnju topline u radijatorima, ali “i to smo morali platiti”, govore pomalo ironično.
Mira ima poruku za gradonačelnika Zagreba Milana Bandića kako bi trebao pomoći njima umirovljenicama i obnoviti drvo na klupama na kojima sjede dok kartaju, koje je pomalo pohabano nakon 40 godina stajanja na kiši i suncu, da ne trgaju hlače kad već nemaju novca za kazalište, kaže, nego samo za kartanje i druženje u parku.
– Svijet za sebe
Mamutica je svoje 240 metara dugačka strane sa 1.169 stanova okrenula prema istoku i zapadu, kako bi stanari imali što više sunca. Zgrada ima impresivnih sto tisuća kvadratnih metara stambene površine, a u vrijeme hladnog rata osmišljena je, u slučaju da zapad krene na istok, ili obrnuto, kao velika bolnica, s ogromnim agregatom skrivenim negdje u utrobi zdanja. Netko je izračunao da u Hrvatskoj postoji čak deset gradova koji su po broju stanovnika manji od Mamutice. Podaci o zgradi razasuti su posvuda po internetu i nije ih teško pronaći.
Na platou ispod zgrade, sa istočne strane, stalno se nešto događa. Ovdje je i mala Mamutica, nešto kraća replika koju samo plato razdvaja od starije sestre. Na ovom platou u prizemlju su smješteni brojni lokali o kojima su kartašice pričale: slastičarnica “Papa Štrumf”, kafići, mesnica, dućan, trgovina odjećom, trgovina tkaninom, kemijska čistionica itd., a neki od lokala opet su u fazi renoviranja. Na njima piše “Gradilište – zabranjen ulaz”. Radovi i adaptacije za nove sadržaje se obavljaju i u prizemnim lokalima s druge strane zgrade, tako da je Mamutica stalno živa.
– Džungla na gradskom asfaltu
“Sve je super ak’ ti baba od sto kila ne padne na glavu”, kaže Džungla, okrećući pogled gore, prema višim katovima. Džungla je jedan od legendi Mamutice, nekad aktivan roker, sad ratni veteran koji koristi pomoć hodalice za svoje šetnje po platou. Svi ga u kvartu poznaju, “Pitaj Džunglu!”, kažu, a bio je i na televiziji kad je snimana priča o njegovoj zgradi jer i on je u zgradu doselio među prvima.
“Dobro je zato kaj mi ratni vojni invalidi tu imamo sve”, kaže Džungla i daje odgovor na pitanje zašto voli svoju zgradu sličan kao i umirovljenice.
Džungla kaže da ovdje zapravo nije tako loše, da mu u šetnji na glavu nekad zna pasti i “pečeni picek”.
Četrnaestogodišni Petar klupu na platou ispod grafita “Bubara” s uzorkom bubamare dijeli sa svojom vršnjakinjom. Oni spadaju u treću generaciju rođenih u Mamutici, iako su Petrovi roditelji doselili ovdje. Mamutica nema rodilište, ali ima luksuzne stanove, kaže Petar koji sa “starcima” stanuje u stanu od sto kvadrata.
“Mi smo svi u kvartu dosta povezani, dobra je atmosfera i družimo se”, kaže Petar i smatra da se u ostalim kvartovima u Zagrebu ljudi međusobno ne vole kao ovdje.
– Izgrađeno u socijalizmu
Kao i u svakom urbanom prostoru, i ovdje ima ponešto grafita. Likovno ne baš najbolji, ali za Mamuticu najdeskriptivniji je onaj ispisan nabrzinu crvenim sprejem: “Izgrađeno u socijalizmu”.
Najveća zgrada na svijetu je Pentagon, druga po veličini je zgrada Rumunjskog parlamenta u Bukureštu, a za svoje dvije Mamutice njezini stanari tvrde da je treća, ali u Europi.
Stanovnici dviju Mamutica itekako su svjesni posebnosti zdanja u kojem žive. Većinom su ponosni na činjenicu da su neprikosnoveni šampioni po veličini. Oko Mamutice se osjeti neka posebna afmosfera, vrsta intimnosti kakva se može osjetiti samo među ljudima koji dijele istu zgradu, mnogi od njih isti ulaz, isto dvorište i igralište. Njih pet tisuća zbijeno je na jedno mjesto, koliko god je to bilo moguće arhitektu Đuri Mirkoviću da ne naruši okolnu prirodu, privatnost i komfor stanara.