Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Tragične su priče izbjeglica koji tragaju za boljom budućnošću negdje u Evropskoj uniji. Mahom su to ljudi koji su pobjegli pred bijedom, ratnim strahotama i pogromima u Afganistanu, Siriji, Libiji, Južnom Sudanu, Nigeriji, Somaliji i Iraku i drugih zemlja. Na obalama Sjeverne Afrike i Istočnog Mediterana kontinuirano teče rijeka izbjeglica rutama preko Sredozemlja prema Grčkoj i Italiji ili kopnenim putem preko Turske u Grčku ili preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije u Mađarsku, kao i novom rutom od sredine 2017. godine preko Albanije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj. Dakle iseljavanje, je išlo i ide isključivo u zemlje koje su članice Evropske unije.
Na stotine hiljada izbjeglica koje su se od 2014. godine iselile iz zona ratnih djelovanja u Siriji i Iraku mahom su bili smješteni u neuslovne kampove u Turskoj, Jordanu i Libanu. U tim kampovima vladali su i vladaju strašno loši uvjeti i ljudi se odlučuju na odlazak u Evropsku uniju radi traganja za kakvom takvom perspektivom i egzistencijom. U tim njihovim nastojanjima organizirani kriminal ima svoj prevashodan interes. Interesantno je spomenuti da je albanska zajedno sa ruskom mafijom, prema pisanju zapadnih medija glavni organizator prebacivanja migranata sa prostora Bliskog Istoka i Euroazije ka razvijenim zemljama Evrope. Postoji podatak da migranti plaćaju krijumčarima od 6 do 7000 eura za ilegalni za dolazak na tlo EU, što s obzirom na njihov broj doprinosi astronomskoj zaradi od tih kriminalnih radnji koje se kreču i do nekoliko milijardi eura godišnje.
Sa druge strane odluka Njemačke koja je početkom 2015. godine otvorila svoja vrata za izbjeglice i odobrila ulazak 800.000 ljudi, je bila presudan faktor za eskalaciju migrantske krize i tako kvalitativno jačanje organiziranog kriminala. To je u bukvalnom smislu te iste godine izazvalo migracioni stampedo prema Njemačkoj i na stotine hiljada ljudi je preplavilo granične prelaze u Turskoj, Grčkoj, Makedoniji, Srbiji, Mađarskoj i Italiji.
Ta migracija smanjenim intenzitetom traje i danas, jer je oko milion ljudi zbrinuto u zemljama EU, a posredstvom društvenih mreža informacije o njihovom boljem životu šire se među njihovim sunarodnjacima u zemljama iz kojih su došli što samo potiče dalju migraciju. Kao posljedica reakcija pojedinih država na ogroman priliv migranata uslijed dizanja ograda i zatvaranja granica, javilo se kratkotrajno narušavanje međudržavnih odnosa na prostoru Balkana i Centralne Evrope, između Srbije i Mađarske, Hrvatske i Srbije, kao i Hrvatske i Mađarske. Ove aktivnosti su se ogledale u privremenom onemogućavanju prolaska nemigrantima (osobama koje regularno prelaze granicu) preko graničnih prijelaza između Srbije i Mađarske, kao i diljem cijele granice Srbije i Hrvatske, što je prouzrokovalo privremeni tzv. “carinski rat” i radikalnu retoriku državnika između Srbije i Hrvatske.
Vrhunac migrantske krize je bila apsolutna destabilizacija EU ogromnim brojem migranata, pa su institucije EU sticajem okolnosti morale reagovati nametanjem kvota za prijem migranata po zemljama članicama što je za rezultat imalo veliko nezadovoljstvo i politička previranja u zemljama EU. Sve to na kraju je dovelo do istupanja Velike Britanije iz članstva EU 2016. godine (BREXIT), jer je tamošnja desnica osnovni razlog za raspisivanje referenduma na tu temu našla u narušavanju ekonomske i političke sigurnosti zbog priliva velikog broja migranata.
Naime, antropološko-sociološki aspekt migrantske krize postavlja rezon da ilegalne migracije narušavaju sigurnost državnih granica i stoga predstavljaju prijetnju nacionalnoj suverenosti države (politička sigurnost). Također mogu imati negativan utjecaj na strukturu društva i njegovo ekonomsko blagostanje utjecanjem na društveni poredak te sve većim brojem nemira i većim stopama kriminala (društvena sigurnost). Pored toga, migranti se često prikazuju kao prijetnja životnom stilu i kulturi države koja je izvršila njihov prijem. Osim što ih se krivi da doprinose porastu kriminala i ostalih društvenih problema, ilegalni migranti ponekad se opisuju kao ekonomski migranti koji traže azil kako bi iskoristili državne socijalne pogodnosti ili kako bi preoteli posao lokalnom stanovništvu (ekonomska sigurnost). Sve to potaknuto sa strane, može za posljedicu imati apsolutnu destabilizaciju kako društvenog, vjerskog i moralnog sistema vrijednosti, tako i ukupne političke i sigurnosne stabilnosti države. Zato imamo političko jačanje desnice u EU, kroz prizemni politički populizam, kao što su radikalne izjave mađarskog premijera Orbana da muslimani prijete europskom identitetu izgradnjom paralelenih društava u uglavnom kršćanskim zemljama EU, itd.
No, ovdje je posebno interesantno spomenuti, da se do 2014. godine broj aplikacija za azil u zemljama EU kretao između 20 i 25.000 mjesečno, no od 2014. godine, taj broj naglo skače i dostiže i do 95.000 aplikanata mjesečno. Taj podatak posebno čudi, jer sukobi manjeg ili većeg intenziteta u Siriji traju od 2011. godine, a u Iraku i Afganistanu od 2001. odnosno 2003. godine. No, migracije počinju tek krajem 2014. i početkom 2015. godine, a posebno nakon kulminacije krize u Ukrajini u ljeto 2015. godine i ruske vojne intervencije u Siriji u jesen iste godine.
Praćenjem statistike aplikacija za vizu u EU može se zaključiti da je Ruska Federacija svojim političkim (konstantnim blokiranjem vojne intervencije SAD-a vetom u Vijeću sigurnosti UN-a), kasnije i vojnim angažmanom u Siriji umnogome doprinijela eskalaciji sukoba i migrantske krize što je za direktnu posljedicu imalo destabilizaciju EU, pa čak i pozive pojedinih desničarskih političkih krugova u razvijenim zemljama Evrope na ukidanje NATO-a. Stoga, ne treba mnogo razbijati glavu ko bi u geopolitičkom, a posebno u geostrateškom smislu imao najviše koristi od političkog i ekonomskog raskola između zemalja EU.
Također je vrlo zanimljivo spomenuti da je nakon Brexita broj migranata koji su u 2017. godini stigli u Evropu preko mora gotovo prepolovljen u odnosu na 2016. godinu. Taj podatak prošle godine objavila je Međunarodna organizacija za migracije. Oni su ocijenili da su mjere poduzete u svrhu smanjenja krijumčarenja ljudi opasnom morskom rutom iz Libije do Italije dale rezultata. Dvije godine nakon što je više od milion ljudi ušlo u Evropsku uniju, uglavnom bježeći od rata na Bliskom istoku i siromaštva u Africi, IOM je zabilježio 171.635 dolazaka čamcem u 2017. godini, a u 2016. broj takvih dolazaka iznosio je 363.504. Broj dolazaka glavnom rutom preko centralnog Mediterana od Sjeverne Afrike do Italije nije se mnogo smanjio, a upravo na tom putu hiljade ljudi poginule su na moru. Padu broja dolazaka u Evropu pridonijeli su patrolni čamci i timovi za spašavanje u vodama Libije donirani od strane zapadnih zemalja preko programa pomoći EU fondova, kao i sukobi između pojedinih krijumčarskih grupa, zabilježeni u pojedinim medijima.
Dakle, sa jedne strane imamo pad općeg priliva migranata, a sa druge strane imamo povećan broj migranata u BiH za 300%!?
Gledano iz ugla činjenice da je Ruska Federacija uvelike generirala migrantsku krizu interesantno se u tom kontekstu kratko osvrnuti na jednu od izjava Predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matvijenko tokom njene posjete BiH –
“Pozicija Rusije je ovdje otvorena i jasna. Mi nastupamo protiv militarizacije evropskih država i nismo za širenje NATO-a ni za stvaranje novih ‘linija’. Ti potezi pogoršavaju stanje u Evropi. Sigurnost može biti samo jedinstvena za sve zemlje i ona nije moguća bez Rusije, kao što ruska sigurnost nije moguća bez Evrope. Zato činimo sve da bismo vodili dijalog s našim partnerima. Mi se zalažemo za jedinstven evropski prostor sigurnosti. Da bi naša zajednička evropska kuća bila prosperitetna to se mora postići“!?
Svaki dalji komentar možda je i suvišan. Međutim, u suočavanju s migracijama kao pojavom, države se susreću s potrebom upravljanja migracijama. No ako taj proces vodi neko drugi sa ciljem ostvarivanja vlastitih interesa kao što je recimo „jedinstven europski sigurnosni prostor, koji se MORA postići“, onda se BiH nakon Srbije i Hrvatske suočava sa stanjem tzv. migrantske tranzitne stanice. Ako pri tom u BiH imamo 120.000 registriranih narkomana, ako su njihove dnevne potrebe od 30-50 KM, što to tržište čini vrijednim oko 126 miliona KM mjesečno, odnosno 1,5 milijardi KM godišnje, onda imamo činjenicu da u BiH imamo kriminalne grupe koje su bolje situirane i organizirane od države.
Sa druge strane imamo činjenicu da od transporta ilegalnih migranata ka zemljama EU što je tu odmah u susjedstvu, te iste kriminalne grupe mogu razviti nove kanale zarade, ako tome pridodamo krijumčarenje eksplozivnih materija i oružja, kao i terorizam, onda se BiH suočava sa ozbiljnim problemima u sigurnosnom smislu sa kojima se ne može nositi sama. Što znači da je uslijed vještački proizvedene nestabilnosti sa kretanjem i zadržavanjem migranata, vrlo lako moguća destabilizacija i onako krhke političke i ekonomske sigurnosti u BiH za šta je potrebna dodatna asistencija sigurnosnih agenicija EU, dalji angažman svih njenih institucija i dalje razvlačenje ukupnih sigurnosnih kapaciteta NATO-a kroz operaciju očuvanja mira u BiH „ALTEA“. S obzirom na javno iznesene stavove gospođe Matvijenko, nije teško pogoditi kome će to najviše koristiti.
Država BiH, stoga mora pristupiti stvaranju normativnih i institucionalnih pretpostavki kojima bi se upravljalo migracijskim procesima, sa kojim bi se oni bolje regulirali u smislu kontroliranog ulaska i izlaska na i sa prostora države. Potrebno je također, bolje regulirati postupanje s migrantima, ubrzati sticanje njihovih statusnih prava, ze zavisno o karakteru migranata (ekonomski migranti ili izbjeglice), njihovu integraciju ili vraćanje migranata u polazišne države učiniti trenutnim, itd.
Dakle, radi se o procesima koji bi se trebali odvijati u jasno definiranim politikama ili kako to naši političari vole kazati strategijama, za koje su potrebna sredstva i stručan i obučen kadar. A čim se dođe do „hodžina jorgana“ u Bosni se odmah sve dijeli na troje, što znači da krucijalno pitanje neće biti efikasnost zakonskog okvira i stručnost i obučenost ljudi koji bi eventualno radili na tim poslovima, već koliko će se para izdvojiti i koje će nacionalne kvote biti prilikom zapošljavanja. Dakle, jednom riječju sjajni uvjeti za inostrano sponzoriranje vulgarnih politika podjele zemlje i razvoj privatne inicijative u sektoru organiziranog kriminala!