Bivši vođa tima istražitelja Centra službe bezbjednosti Dragan Mioković za FTV je govorio o ratu Sarajevu i posebno se osvrnuo na dešavanja u Dobrovoljačkoj. Pri tome je pokušaj da se događaji od 2. i 3. maja svedu na jedan okvalifikovao kao intenciju politike iz RS-a i Srbije. Kada se 2. i 3. maj žele predstaviti kao jedan događaj želi se prikriti namjera napada na Sarajevo. Cilj je bio prikriti da je vrh države pod kontrolom Armije BiH uspio ostvariti vojni cilj da se presiječe Sarajevo. Drugi razlog je da se broj ubijenih u koloni 3. maja sa šest koliko je rekao general Kukanjac, a sada osam prikaže većim. Zato je važno o trećem maju govoriti kao o dva odvojena slučaja.
Prisustvo policije na obilježavanju događaja u Dobrovoljačkoj prema mišljenju Miokovića je rezultat procjene nivoa rizika od mogućeg narušavanja javnog reda i mira, posebno jer se sve pretvorilo u politiku.
– Ja ne vidim ništa sporno da rodbina ljudi vojnika bilo koje vojske dođe na mjesto pogibije i iskažu pijetet. Dolazak tih ljudi 3. maja nije sporan, ali jeste politizacija, jer sporno je i nemoralno da neko iz te populacije stane pred tv kameru i upita sve nas, jer ne znam od koga su se branili. U Sarajevu je bio veliki broj žrtava i mi smo se branili, rekao je Mioković.
O optužnici za Dobrovoljačku u kojem nema direktnih izvršioca već se sve zasniva na komandnoj odgovornosti Mioković je konstatirao da je sedam godina Vojni sud Srbije vodio istragu oko Dobrovoljačke. Taj izvještaj nije dostavljen Hagu, već RS-u da ga oni dostave gdje treba. To je iz razloga jer su znali da nema dokaza, a tamo su bili i neki od ljudi koji su sada u optužnici.
– To je urađeno da se ima novo gorivo za optužbe Haga da je pristrasan i da radi protiv Srba, rekao je Mioković.
Podsjetio je da je u Hagu na predmet stavljena oznaka B, što znači da nema dokaza i kao takav se dostavlja domaćim sudovima. Iz Srbije su se oglušili na to i raspisali su potjernice po kojima su uhapšeni bivši član Predsjedništva BiH Ejup Ganić i general Jovan Divjak. Sve je loše završeno po pravosuđe Srbije, a Sud BiH je obustavio postupanje po ovom predmetu da bi Tužilaštvo opet pokrenulo istragu.
– Ja želim vjerovati da Tužilaštvo moje države nije podiglo optužnicu na osnovu recikliranog izvještaja Vojnog tužilaštva Srbije jer bi to bio presedan. Samo na osnovu imena koje su na optužnici jasno je da se ide u pravcu dokazivanja komandne odgvovornosti. Ja ću podsjetiti na riječi Karle del Ponte da je to bio legitimni vojni cilj. Ako Tužilaštvo BiH ima dokaze koji govore drugačije onda u redu, ali ovako čini se da je politika, rekao je Mioković.
Smatra da je prevagnuo politički uticaj na pravosudni predmet.
– Činjenica je da je presječena kolona. Šest, a sada osam ljudi je lišeno života. Istraga je trebala utvrditi okolnosti pod kojima se to desilo i da li ima elemenata krivičnog djela. To niko nikada nije sporio, čak se u javnom diskursu u Sarajevu vodila polemika da li uopšte može biti zločin. Moj je stav da ukoliko postoje indicije za zločin onda to treba istražiti, a ovako se to neće desiti, kaže Mioković.
Njegov lični stav je da se radi o pokušaju da se i na ovaj način uspostavi nekakav apsolutno nepostojeći balans u zločinima kada je Sarajevo kao žrtva u pitanju.
– Ja sam rat proveo u Sarajevu i pripadao timu koji je istraživao okolnosti smrti ljudi od strane agresora koji je grad držao u opsadi. Nema tu dileme ko je napadač a ko se branio. To apsolutno ne značii da onaj ko se brani nije počinio zločine. Sarajevo se odbranilo časno, ali postoje stvari koje su uprljale tu časnu borbu. Ono što se dešavalo u Kazanima i dužina trajanja tih zločina su jedan od primjera. Sarajevo nikada nije pričalo paušalno, dok su priče o stradanju Srba u Sarajevu krenule od 10.000 pa je dođlo do nekih 3.000, a godinama je dostupno ono što je uradio Institut na čelu sa Tokačom. Tu je sve fenomenalno razdvojeno,a taj broj je 2.500 do 3.000 s tima da je velika većina boraca srpske vojske, smatra Mioković.
Pojasnio je kako je bilo biti sarajevski srbin tokom rata.
– Ja sam čitav život proveo u Starom Gradu gdje je dominantno bošnjačko stanovništvo. Moja šira i uža porodica je bila cijeli rat u Sarajevu i niko nije imao problema. Roditelji su živili na Dobrinji u jednom ulazu i moj otac nikada nije išao po vodu, to su radile njihove komšije, kaže Mioković.
Njemu je interesantno kako niko iz RS -a nije tretirao Mladićev govor „tucite Velešiće, tamo nema puno Srba“. Da li to znači ako neko pogine da nije neka velika šteta?
– Znam da nije bilo uvijek lako biti Srbin u Sarajevu u određenim periodima, ali je to Sarajevo svojom veličinom prevazišlo. Mi smo dijelili sudbinu ovog grada i ljudi koji su bestijalno napadnuti, kaže Mioković.
Za njega je kako kaže patriotizam na žalost pretvoren u posljednje utočište hulja.