Može li Mladić mirno spavati?

preporučujemo

Masovnim zločinima protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva unutar zacrtanih granica zamišljene “srpske države zapadno od rijeke Drine” ova je republika postala isključivo srpska i kao takva verificirana Dejtonskim mirovnim sporazumom dobijanjem statusa entiteta u Bosni i Hercegovini.

Presuda Ratku Mladiću značit će jedno: politički, vojni i policijski vrh RS-a osuđen je za genocid, zločin protiv čovječnosti i druge zločine počinjene nad bošnjačkim i hrvatskim civilnim stanovništvom. Time će, ma koliko neki osporavali rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, historija zabilježiti da je Republika Srpska jedina republika/entitet s prostora bivše Jugoslavije čije je cjelokupno rukovodstvo završilo zbog ratnih zločina u zatvoru. Ta je činjenica tek djelimična satisfakcija onima kojima su ubijeni najbliži članovi porodice i onima koji su preživjeli razne torture počinjene od strane vojske ili policije RS-a.

Tekst presude eventualno će otkriti neke nove detalje o zbivanjima u periodu od 1992. do 1995. godine, ali i to će zanimati tek nekolicinu istraživača i, u najboljem slučaju, biti zanimljivo organima gonjenja jer bi mogli ukazati na odgovornost Mladiću potčinjenih pripadnika VRS-a u nekim zločinima. O onima koji će i kroz ovu presudu “vidjeti” mogućnost za ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini i slati populističke poruke o ukidanju RS-a iz sarajevskih kancelarija ne vrijedi trošiti riječi.

Jasmin Medić

Mladić je svojim “upozorenjem” da realizacija Šest strateških ciljeva RS znači ujedno genocid nad Bošnjacima i Hrvatima tek upoznao poslanike samoproglašene Skupštine Srpske republike BiH s onim što slijedi. Oni su, ne protiveći se tome, faktički dali zeleno svjetlo za realizaciju ciljeva, zbog čega i sami snose dio odgovornosti za sve ono što je uslijedilo nakon čuvene 16. sjednice ove skupštine 12. maja 1992. godine.

Da bi se realiziralo pet ciljeva (stvaranje koridora između Krajine i Semberije, eliminacija granice na Drini, postavljanje zapadnih srpskih granica na Uni i Neretvi, podjela Sarajeva i izlazak RS-a na more), bilo je potrebno realizirati onaj prvi i ključni: Razdvajanje srpskog od druga dva naroda.

Masovnim zločinima protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva unutar zacrtanih granica zamišljene “srpske države zapadno od rijeke Drine” ova je republika postala isključivo srpska i kao takva verificirana Dejtonskim mirovnim sporazumom dobijanjem statusa entiteta u Bosni i Hercegovini.

Kontinuirana politika razdvajanja naroda nastavljena je i nakon 1995. godine političkim sredstvima i nizom napada (uključujući i jedan broj ubistava) nad povratnicima u manji entitet. Tračak nade svim prognanima nazvan “Aneks VII Dejtonskog sporazuma” u prvoj je deceniji mira tek donekle pokazao određene rezultate.

Monoetničnost RS-a, sudeći prema izlaznosti biračkog tijela, počela je da blijedi, a političke opcije koje su zagovarale povratak prognanih i istinsku ravnopravnost svih naroda u ovom entitetu postajale su bitan, a u nekim političkim prilikama i nezaobilazan politički faktor.

Tome u prilog ide i broj mandata u Narodnoj skupštini RS-a kada su nesrpske stranke bilježile, s današnjeg aspekta, impozantne brojke: 18 od 83 poslanika 1996, 20 od 83 nakon izbora 1997. i čak 21 poslanika 1998. godine. Mada je povratak prioritetno obilježen vanstranačkim pojedinačnim i grupnim entuzijazmom, RS je i u demografskom i u smislu zastupljenosti u političkim tijelima, a najviše zbog pritiska međunarodne zajednice, počeo da dobija obrise višenacionalnog entiteta. Takvo se stanje održalo, okvirno, do prve polovine 2006. godine.

Pojačana nacionalistička retorika, sve veća pasivnost međunarodne zajednice i besperspektivnost povratnika ponovo su vraćale stanje na ono s kraja 90-ih godina. Uslijedio je od izbora do izbora pad broja poslanika iz “probosanskih” stranaka u Narodnoj skupštini RS-a, da bi na posljednjim općim izborima 2018. godine ukupno brojale svega tri poslanika. Dakle, od političkih stranaka koje su nekada bile “jezičak na vagi” u političkoj borbi između SDS-a i Dodikovog SNSD-a (onog nekadašnjeg), svedeni su na potpuno zanemarivu poslaničku grupu koja ubitačno oslikava i stanje i broj Bošnjaka i Hrvata u RS-u posljednjih godina.

Nestvoreni uvjeti za održiv povratak, nedovoljna finansijska pomoć povratnicima od strane Federacije BiH i, svakako, političko djelovanje srpskih stranaka iz RS-a imalo je za posljedicu ponovni odlazak Bošnjaka i Hrvata iz RS-a. Manji bh. entitet ponovo postaje ekskluzivno srpski koji, 26 godina nakon okončanja agresije, sve više izgleda kao realizirani projekt prvog strateškog cilja RS. Kao takav, on je u službi sve učestalijih provokacija i neskrivene diskriminacije nad preostalim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u tom entitetu, ali i provođenja dezintegrativne politike sa stvaranjem percepcije o nemogućnosti opstanka bosanskohercegovačke države.

Može li Ratko Mladić mirno spavati? Prije svega, RS kao njegov projekt je opstao, a prvi strateški cilj o razdvajanju naroda se čini, za protagoniste srpske nacionalističke politike, kao “uspješno realiziran”. Mladić će u javnosti RS-a biti slavljen kao heroj, ne samo zbog onoga što je učinio tokom agresije nego i zbog toga što je njegova zaostavština opstala. To je činjenica kojoj svjedočimo u vremenu izricanja presude Mladiću.

Tek kada političkim oponentima te zaostavštine, i to ne samo deklarativno, Bosna i Hercegovina bude u fokusu političkog djelovanja i bitnija od uskostranačkih interesa i kada rezultati toga pokažu da RS nije isključivo srpska, a FBiH isključivo bošnjačka i hrvatska, Mladić i svi oni koji glorificiraju takvog zločinca i njegov projekt doživjet će konačni poraz i zajedno s njim biti odvedeni na smetljište historije.

Najnovije

Milorad Dodik se sam prijavio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik danas se sam prijavio Tužilaštvu BiH. Dodik je potvrdio da je to uradio...