Naša zemlja puna je lijepih priča koje ispisuju svojim primjerima ljudi, koji su njen ukras. Takve priče nastaju tako što nesebično daš dio sebe, dio svoga dobra, zarad nekog većeg dobra, kako bi poogao nekome, nahranio gladnoga, učinio ustupak…
Na pretek takvih dijela radile su naše dede i nanae, majke i očevi. Danas je toga sve manje, ali… Ima ih.
Mujo Zolota, devedeset godišnji je starac iz Bijeljine. Nije poseban po svojim godinama, nego po djelima koje radi. Mujo svaki dan, kako kaže, hrani ptice na ulicama svoga grada, Bijeljine.
“Još uvijek vozim i bicikl i automobil. Sluh je malo oslabio. Svakodnevno hranim golubove u malom parku ispred Gradske biblioteke. Golubovi znaju kada ću ja doći.Pšenice za njih mora biti. Nije bitno koja joj je cijena. Redovno hranim i dva psa kod kuće. Prvo njih nahranim, pa onda idem da ja nešto prezalogajim”, priča Mujo.
A, nekada je kaže, radio na Poljoprivrednom dobru “Semberija”.
“Znate li, gdje je to poljoprivredno dobro? Direktor mi je tada, u moje vrijeme, bio Milorad Benović. Neki ljudi su protiv mene nešto pričali, ogovarali me. Direktor Benović je tada skočio, a bilo je riječi o nabavci malog poljoprivrednog aviona, i rekao im je: “Znate li ko će voziti avion, ukoliko ga kupimo, Mujo će ga voziti, “prisjeća se.
U životu, kaže, nikada nije napravio nijedan prekršaj. Od 1947. godine nema nijednu izrečenu kaznu u saobraćaju.
“Vozio sam sve živo. Po dva vagona tereta, šećerne repe, prevozio sam u bijeljinsku Šećeranu. Penzija mi je dovoljna za život. Supruga je umrla. Imam jednog sina. Napiši nešto lijepo I o meni”, kazao je Mujo.
