Tokom mjeseca decembra 1984. godine, nakon višemjesečnog zadržavanja u Okružnom sudu u Sarajevu, na Savezni sud u Beogradu otpremljene su žalbe osuđenih u Sarajevskom procesu zbog “muslimanskog nacionalizma” na tzv. “Sarajevskom procesu” 1983. godine.
U molbi porodica osuđenih, koja je adresirana na Savezni Sud SFRJ u Beogradu, navodi se kako je odugovlačenje u otpremanju žalbi koje je trajalo 6 mjeseci samo jedan u nizu postupaka kojim su osuđeni oštećeni, a da je efikasnost pravosuđa ometana i odugovlačena. Zbog toga su porodice osjećale potrebu da Saveznom Sudu SFRJ u Beogradu skrenu pažnju na dio ovakvih i sličnih radnji koje su proces pratile od samog početka, a čiji je cilj da se po svaku cijenu, makar i protuzakonito, optužene pošalju na dugogodišnje robije.
“Uhapšeni mjesecima nisu kontaktirali ni sa kim izuzev istražnih organa, bilo im je uskraćeno čak i dopisivanje s najužom porodicom. Ispitivanja uhapšenih i svjedoka su vršena pred vansudskim organima bez prisustva branilaca – uhapšeni su upoznali branioce neposredno pred podizanje optužnice. Uskraćivanje branilaca je bilo potpuno protuzakonito, uhapšeni su prevareni da nemaju pravo na branioce, ili su njihove izjave o odricanju falsifikovane. Tokom istrage na uhapšene i svjedoke je vršen pritisak da bi se dobili zapisnici kakvi odgovaraju optužbi. Svjedoci su od strane istražnih organa vrijeđani i maltretirani dok su pojedini među osuđenima doslovno pretučeni i to u više navrata.
Na glavnom pretresu se dešavalo da svjedok izjavi da je danima natjerivan da uči napamet izjavu kojom tereti optužene. Suđenje je proglašeno javnim ali je izdavanjem propusnica ‘na ime’ vršena selekcija prisutnih i time spriječeno direktno informisanje većeg dijela zainteresovanih. Svakodnevno je pred vratima suda ostajala masa zainteresovanog svijeta dok se pretres odvijao pred polupraznom salom. Predstavnici ‘Amnesty internationala’ su prilikom pokušaja da uđu na ‘javnu raspravu’ bili grubo odbijeni od strane sekretara suda da bi, pošto su pokazali upornost dolazeći dva dana zaredom, bili sprovedeni u stanicu milicije gdje su ispitivani”, navodi se u dokumentu gdje nadalje stoji da su mediji prije, u toku i poslije suđenja lansirali otvorene laži na teret optuženih, etiketirali i sudili prije nego je glavni pretres i počeo.
Svi pokušaji porodica da se makar najteže neistine demantiraju bili su ignorirani. Također, porodice navode da pismeno obrazloženje presude Okružnog suda u Sarajevu sadrži doslovno prepisan dio članka čiji je autor Nijaz Duraković, a koji je objavljen u listu Sarajevski svijet prije pismenog obrazloženja presude. Ovaj podatak je najilustrativnije govorio o tome koliko je štampa utjecala na Sud i u kojoj je mjeri pogažen princip o nevinosti optuženih sve dok sud ne dokaže suprotno.
“Sudsko vijeće je otvoreno i preko svake mjere bilo pristrasno strani optužbe. Bez presedana je u našem sudstvu proces na kom je 90% svjedoka izmijenilo iskaz u korist optuženih navodeći uvijek isti razlog davanja protivrječnih iskaza – pritisak vansudskih organa u istražnom postupku – a sud je ocijenio kao tačne samo iskaze date u istražnom postupku koji terete optužene. Sud je prihvatio stav optužbe da je tekst ‘Islamska deklaracija’ namijenjen neprijateljskom djelovanju u SFRJ mada ni na jednom mjestu u tom tekstu nije spomenuta SFRJ, BiH, narodi i narodnosti SFRJ, naš društveno-politički sistem, samoupravljanje itd., dok je na 34 mjesta spomenut ‘islamski svijet’, imenovane istočne zemlje, analizirani režimi koji tamo vladaju, njihov sistem obrazovanja itd. Prilikom pretresa stanova pronađen je samo jedan primjerak ‘Islamske deklaracije’ na S-H jeziku a po onome što je na suđenju utvrđeno ovaj tekst za 14 godina je prekucan dva puta u sveukupno osam primjeraka. Ipak, obje presude tvrde da je ‘Islamska deklaracija’ umnožavana i rasturana”, piše u molbi.
Iz presude kojom je 11 ljudi osuđeno na tri do dvanaest godina zatvora može se saznati šta su ti ljudi eventualno mislili, govorili i pisali. Oni nisu, kako se ističe u pismu, podmetali bombe, skrivali oružje, štampali letke neprijateljskog sadržaja, organizirali demonstracije, pisali parole, kao što niko od osuđenih nije čak ni javno istupio protiv jugoslavenskog društveno-političkog sistema. Porodice nadalje navode da je proces “šestorici” u Beogradu pokazao da u Jugoslaviji ima mnogo više pravde za optužene koji nisu muslimanske nacionalnosti, te da postoji ogromna razlika u odnosu prema optuženima i visini izrečenih kazni u Sarajevu i Beogradu. “Prošle godine je Vrhovni sud BiH osudio dr. Vojislava Šešelja jer je, po navodima presude, zagovarao ukidanje muslimanske i crnogorske nacije, prekrajanje republičkih granica tako da nestane BiH i Crna Gora.
Muslimani osuđeni na ‘Sarajevskom procesu’ su dobili daleko veće kazne od dr. Šešelja za verbalne delikte koji djeluju bezazleno u odnosu na inkriminacije dr. Šešelja. Prvooptuženi na ovom procesu su osuđeni teže od mnogih organizatora kontrarevolucionarnog djelovanja na Kosovu gdje su pale ljudske žrtve, oni su dobili duže vremenske kazne čak i od članova četničkih štabova kojima su neposredno poslije rata kazne izricali po oštrini poznati vojni sudovi. Ovako visoke kazne obzirom na starost pojedinih osuđenika i njihovo zdravstveno stanje mogle bi lako biti smrtne. Jedan od optuženih – Prguda, nije ni dočekao izricanje presude, umro je pošto je tokom istražnog procesa teško obolio na srcu. Mnogi od aktera ovog procesa su doživjeli teške duševne krize. Svjedok Arapčić Mehmed je obolio od manije proganjanja i nije mogao svjedočiti. Sudija Okružnog suda u Sarajevu Hadžić Rizah koji je prvobitnom presudom podijelio 90 godina zatvora optuženima, napustio je sud i ponaša se čudno – samoincijativno stupa u kontakte sa nama i objašnjava kako je ‘to moralo tako biti’, tvrdi da je ‘on naš najbolji prijatelj jer je učinio koliko je bilo u njegovoj moći – unio je u zapisnik sa suđenja sve što su optuženi rekli u svoju odbranu’, čak nam je nudio svoju pomoć u pisanju zahtjeva za Savezni sud SFRJ”, stoji u pismu.
Porodice navode i nekolike činjenice iz biografija optuženih, tipa da su svi osuđeni bili veoma vrijedni i odgovorni radnici i u svojoj okolini poznati po čestitom odnosu prema ljudima, bez obzira da li su ti ljudi Bošnjaci. Kada su uhapšeni, njihovi komšije i poznanici nisu mogli da vjeruju da im se sudi zbog nacionalizma. Po onom što se desilo 1983. godine u Sarajevu može se zaključiti da za uklanjanje ljudi iz društva nije presudan njihov odnos prema drugim ljudima i njihov odnos prema radu već njihovo mišljenje. Također, porodice ističu da je veoma teško povjerovati da bi iko cijeli svoj radni vijek ugradio u temelje društva kojem je neprijatelj, ili hinio prijateljstvo prema drugu ili komšiji druge nacionalnosti a, ustvari, priželjkivao “etnički čistu Bosnu”.
Molba završava ovim riječima: “Kao ljudi koji najbolje poznaju osuđene a veoma dobro i kompletan tok procesa, naročito onu ‘drugu stranu medalje’ ovog procesa, tvrdimo da sud u ovom slučaju nije izvršio svoju dužnost – sud nije uspostavio pravdu. Presudom, ovakvom kakva je, nanesena je nepravda osuđenima i svima nama koji ih volimo ali je bačena i mrlja na naše pravosuđe. Molimo Vas da u ime pravde, ljudske savjesti i u ime jednakosti među narodima i narodnostima SFRJ konačno presudite po našem zakonu. Takođe Vas molimo da sadašnju presudu uporedite sa presudama gdje su druge nacionalnosti u pitanju a sudilo se po istim članovima zakona. Mi još uvijek vjerujemo u pravdu, ljude i zakon i, unatoč svim dosadašnjim razočarenjima, zaista vjerujemo da ćete Vi pravdu, čovječnost i zakon ponovo afirmisati.”