Heroj Mehdin Hodžić, kapetan Senad, Crni labud, poginuo je na današnji dan, 10. maja 1992. godine.
O njegovoj veličini i značaju koji je imao za našu domovinu govorio je njegov saborac Avdo Subašić, predsjednik Udruženja Crni labudovi.
– On se 1991. godine aktivirao kako bi stao u odbranu Bosne i Hercegovine kroz Patriotsku ligu. Radio je 90-ih godina u Hrvatskoj, u specijalnoj policiji i s obzirom na to da je radio odgovorne poslove i da je bio na izvoru informacija, vidio je šta se dešava u Hrvatskoj i Sloveniji i bio je svjestan šta će se desiti u BiH, napustio je policiju i došao u Tuzlu, odakle je rodom i organizirao je Patriotsku ligu sa Vahidom Karavelićem, Salkom Bukvarevićem, Hasetom Tirićem, Salemom Malkićem i ljudima koji su se na tom prostoru organizirali kako bi pokušali mobilizirati narod, da se naoružaju, kako bi mogli dati neki otpor – kaže Subašić.
Ističe da su imali poteškoća u prvim danima kada su bili i praćeni, te da su odlučili da se približe Kalesiji, Tojšićima, da idu prema Drini.
Subašić kaže kako je tenkove JNA bilo teško zaustaviti imajući u vidu da su oni bili slabo, skoro nikako naoružani i da ništa nije bilo dovoljno da bi se mogao pružiti otpor.
– Sve su to bile male puške i sitno naoružanje, ali smo se uključili da probudimo narod, da probamo da zaustavimo. Teško je bilo bilo šta uraditi u Bijeljini, jer je vojska bila i u gradu. Izvukli su se prema Teočaku, gdje su se povezali sa još jednim herojem, Hajrudinom Mešićem koji daju sebi zadatak da treba da se ide braniti Zvornik, Sapna, Kalesija. Svi smo se u aprilu 1992. godine našli na području općine Zvornik i kada su krenule žešće borbe sa agresorom. Sila je tih snaga bila na području Zvornika i Bijeljine – navodi Subašić.
Ključna bitka se, kaže, odigrala 10. maja za opstanak tog kraja, kada je heroj Mehdin dao svoj značajan doprinos.
– Ja sam siguran da njega nije bilo, da to ništa ne bi ostalo, ni Sapna ni Kalesija, sigurno bi i Tuzla došla u pitanje. Zahvaljujući njegovoj hrabrosti i odlučnosti sa hrabrom ekipom momaka koja je bila uz njega rame uz rame, koja mu je vjerovala, tog 10. maja zaustavljeni su prvi tenkovi. Zaustavljeno je i jedno komandno vozilo, uništenjem tog vozila i tenkova zustavljena je ta ofanziva – kaže Subašić, te dodaje:
– Rekao je, nema nas mnogo, njih ima mnogo više, ali idemo prema njima na ura, da oni misle da nas ima više. Mi smo zaista kao u onim partizanskim filmovima krenuli, on prvi ispred nas a mi za njim, i u tom jurišu, oslobađajući taj prostor, na kraju te bitke, pred kraj dana Mehdin Hodžić je poginuo u mjestu Zaseok u općini Sapna.
Navodi kako je ostao žal jer je otišao prerano.
– Ostao je žal da nas je rano napustio, da je rano dao svoj život, uvjeren sam da bi sa njim i sa Hajrudinom Mešićem, potpuno bila drugačija situacija od ove BiH, posebno oko Zvornika i uvjeren sam da bismo se spojili sa enklavom Srebrenicom i da se ne bi desio genocid da on nije tako rano poginuo i kasnije Hajrudin Mešić. To su bili ljudi vrijedni pažnje – kaže Subašić.
Njega si, kaže Subašić, morao poštovati.
– Nije bio temperamentan, bio je pristupačan, ali sav njegov govor, rječnik, bio je takav da ga trebaš uvažavati. Bio je pristupačan, da ti priđe, da razgovara s tobom, da te pita, znao je poslušati savjet. Pitao je šta misliš, i saslušao je svakoga. Bio je autoritet i morali ste ga tako doživljavati. Bio je snažan i čvrste konstrukcije. Sve što je ovorio, govorio je sa sigurnošću, ništa nije pričao napamet, bio je uvjerljiv i poseban čovjek i drago mi je da sam jedan od ljudi koji je ima priliku da bude s njim u tim godinama – ističe sagovornik.
Kaže da je bio i taktičan i da je naziv labud dobio prilikom razgovora sa agresorima kako bi usporio njihov ulazak u sela u kojima je još bilo stanovništva.
– On je na motorolu stupio u kontakt sa njima, krenuli su sa tenkovima, a kako bi ih zaustavio, da ih uspori kako bi se narod izvukao. Bila je tu jedna brana i bio je prečiščivač otpadnih sumpornih voda i rekao im je da će ako nastave da će to da podigne branu u zrak. Mi nismo imali čime da to podignemo u zrak, ali on je to iskoristio kao taktiku. To su sumporne vode i odlaskom te vode u Drinu pa u Savu, i time bi bila zagađena voda i pitanje je da li bi Srbija mogla da pije vodu narednih 15, 20 godina – kaže Subašić, te dodaje:
– Pitali su s kim mi razgovaramo, on je rekao ja sam kapetan Labud, oni su njemu rekli nemoj to raditi Labude, odgovorio im je, samo ako krenete ja ću podići branu u zrak. Jedan dio civila uspio se spasiti, drugi dio nije. On je bio crn, stasit. I njegovi saborci njemu su nakon toga dali ime Crni labud. Kad je on poginuo, da bi mi sačuvali sjećanje na našeg kapetana, formirana je jedinica Crni labudovi, komandant jedinice je bio Hase Tirić jer je on tada bio njegov zamjenik. I jedinica nastavlja svoj ratni put i djelovali smo na području cijele BiH – zaključuje Subašić.
Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.
Hase Tirić, komandant specijalne jedinice ARBiH Crni labudovi i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan, kazao je ranije da su nakon pogibije Mehdina Hodžića odlučili da sačuvaju uspomenu na njega i da jedinicu nazovu po jednom od njegovih nadimaka, labudovi, i to crni, jer je, kako je kazao, malo crnih labudova u prirodi, kao što je malo ljudi kao što je bio Mehdin Hodžić.
Na zahtjev njegove majke posmrtni ostaci su iz Zaseoka prebačeni 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.
Danas se obilježava i formiranje jedinice Crni labudovi – 120. lahke brigade ARBiH. Brojala je do 800 boraca. Glavno područje djelovanja Crnih labudova bili su Konjic, Igman i Jablanica, a jedinica se borila i na ostalim ratištima u Bosni i Hercegovini, u zoni odgovornosti svih korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Časno je živote položilo 79 šehida jedinice Crni labudovi, 345 ih je teže i lakše ranjeno a 22 su odlikovana najvišim priznanjem značkom Zlatni ljiljan.