Na današnji dan, 17. oktobra 1917. godine, rodio se Mehmedalija Mak Dizdar u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici.
“Rođen sam u Stocu, u Hercegovini, na domaku Jadrana, pod mediteranskim nebom koje u svakom žitelju izaziva želju za pjesmom. Dom siromašan, ali sa knjigom kao sastavnim dijelom namještaja. Prve stihove napisao sam u znak revolta protiv društvene nepravde… Naime, u to vrijeme vjerovao sam da se kroz proletersku revoluciju može doći do realizacije naših snova i sanja” pisao je Mak Dizdar
Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tad bio afirmiran pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.
U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života.
Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njezinih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana. Kao i brat mu Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima Gajret, Novi Behar, Jugoslavenski list, Pregled…, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina – Faruka (Murkela), Envera i Maju.
U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj novinskoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja
kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.
U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj verziji, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954). Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. st. pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine.
Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošireno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971), također svojevrsnu autorsku pjesničku rekapitulaciju i još jedno od izrazito značajnih ostvarenja bosanskohercegovačke književne prakse. Kratko prije smrti za objavljivanje je pripremio i treće, konačno izdanje Kamenog spavača, koje je znatno skratio, izostavivši i cijeli ciklus Slovo o slovu, ali nije dočekao izlazak knjige iz štampe (1973). Za života i posthumno objavljeni su i brojni prijevodi njegovih pjesama i pjesničkih knjiga na niz stranih jezika.
Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicističkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.
Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
Izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama vezanim za njegov privatni život – 14. jula 1971. godine umire u Sarajevu, u 54. godini života.
Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969).
Ponovimo stihove Maka Dizdara i njegovog “Zapisa o zemlji”, koji toliko govore o našoj zemlji:
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
(Index.ba)
