Piše: Aida HRNJIĆ
Nešto mislim kako nas je svaki Bajram manje i manje na porodičnom okupljanju. Nekad je u mojoj kući znalo biti 35 ljudi na porodičnom ručku. Ponekad bi bila toliko gužva da samo jedva nalazili mjesto za sjesti. „Ljetni“ Bajrami su se iz kuće širili na avliju pa smo i tamo imali „loge“ i mjesta za sjedenje. Za ovakve prigode imamo čak i posebne escajge i servise za ručavanje kojji su se vadili iz ormara samo za te prilike. Stolovi su se postavljali svuda po kući, a stolice se bukvalno skupljale iz svih ćoškova trospratnice u kojoj su nekada živjele četiri familije.
Sa kuhanjem i pečenjem bi se započinjalo dan ranije, pa bi bome trajalo i po čitavu noć da se sve stigne. Pite, dolme i razne đakonije su se redale u nizovima uz neizbježne baklave, halvu kolače i tako u nedogled. Valjalo je nahraniti 35 članova porodice plus komšije i prijatelje koji su dolazili u posjetu.
Čitava kuća je mirisala agdom i halvom i taj miris Bajrama u našoj kući je neponovljivo bio radost, život i sreća. Čitava porodica na okupu, roditelji, djeca, unuci, praunuci, komšije i prijatelji. Tokom ručka sve pripremljeno se smjenjivalo i donosilo u nizovima pa bi smo mjenjali jedni druge u posluživanju i ručavanju. Nakon toga bi slijedilo čišćenje posuđa, slaganje u mašinu, pa sokovi, kafe, kolači, pa opet i tako sve do u kasni akšam.
Najviše radosti se pripremalo za najmlađe, od kolača, preko čokoladica do bajramluka. Njihova „trka“ ko je više skupio i šta će kupiti sebi od onoga što su im dali me neponovljivo vraćalo u djetinjstvo i dijeljenje radosti sa njima. Kad sam ja bila dijete naše bajram-banke su služile za lutkice i krpice, danas su to tableti, mobiteli i ostala čuda tehnike. Neka, mislim, nek’ vala ova djeca danas nisu iza svijeta, neka idu uporedo sa njim, nisu se džabe rodili u ovom vremenu. Valja ga slijediti.
Razmišljam o Bajramu i dok pišem ovaj tekst (u pauzama koje samoj sebi ukradem na poslu) i mislim kakav li će biti onaj kolač kojeg sam kupila u slastičarnici jer nisam imala vremena za pravljenje baklave. Nemam ni fizičke snage stići sve osim da nisam spavala noć ili dvije ali tad, sigurna sam da bih kolapsirala od umora. Nemam vremena za drugačije i bolje. Oni escajzi i servisi će ostati u ormarima, kuća neće mirisati kao nekad.
Na ručak će mi ipak doći moji dragi gosti ali njihov broj nije ni približan. U kući koja je nekada brojila četiri porodice danas žive četiri člana. Nakon porodične tragedije koju smo doživjeli sve se počelo osipati i Bajrami jednostavno nisu više bili isti. A Bajram je Bajram mislim, bilo nas ili ne, planeta se i dalje okreće i život teče.
Za neke druge ljude, neku drugu djecu i neke druge velike porodice. Onih koji danas više nisu sa nama ostaje da se sjećamo po lijepom, proučimo za njih, posjetimo njihova mezarja i promislimo koliko je život prolazan. Mora biti dragocjen i moramo naći vremena za njega u radosti i veselju jer inače, čemu postojati.
Bajrambarečulah svima koji slave Bajram, u zdravlju i rahatluku sa svojom porodicom, prijateljima i komšijama!