Seničaci su posebno radosni kad im se kćerke i unučad zadese u gostima u vrijeme bajramskih mubarek dana. Uz bajramski ručak, za unučad pripreme i novčane hedije. Za Kurban-bajram unučad podijele kurbane po komšiluku, što im pričinjava posebno zadovoljstvo.
Nurka i Ramadan Seničak, trbuhom za kruhom, početkom sedamdesetih u prošlom stoljeću, iz rodne Bosanske Gradiške otišli su u slovenske Jesenice, multietnički i industrijski grad podno Karavanki. Tamošnja željezara i drugi privredni subjekti privlačili su mnoge mlade iz bivše Jugoslavije koji su tragali za sigurnim zaposlenjem. Tom izazovu nisu odoljeli ni Ramadan i Nurka. Prvo je otišao Ramadan, a po njihovom vjenčanju, 1971. godine, i Nurka. Ramadan se zaposlio u trgovačkom preduzeću i u njemu durao i izdurao do penzije. Nurka je radila u industriji. Oboje su bili društveni i omiljeni u komšiluku gdje su stanovali i među radnim kolegama. U braku su stekli dvije kćerke, od kojih imaju po dvoje unučadi.
I dok sjedimo u hladu kruške kolačuše koju Ramadan svake godine orezuje, a ona jednako dobro donosi slatke plodove, Ramadan se prisjeća svog boravka u Sloveniji:
„U Sloveniji sam radio u poznatoj trgovačkoj firmi Merkur. U firmi sam bio i predsjednik civilne zaštite. Jedno vrijeme bio sam član i Općinskog vijeća Jesenice. Više od 25 godina bio sam aktivan u jednom tamošnjem streljačkom društvu kao takmičar i trener. Imam niz medalja. Bio sam član i folklorne sekcije KUD Bošnjaka Biser. U Odboru ovog društva bio sam od 1993. Nije me mašio ni politički angažman. Bio sam i predsjednik Općinskog odbora SDA Jesenice. Ovi društveno-politički angažmani mnogo su mi značili. Družio sam se s dobrim ljudima koji razmišljaju o životu, budućnosti, a i djecu smo okupljali da ne odu na ulicu, da se usmjere na pravi put, da se međusobno upoznaju i sutra međusobno žene i udaju. Bilo je podosta brakova između te naše omladine koja je dolazila u KUD Biser.“
Ramadan je bio i aktivan član džemata u Jesenicama, na što je posebno ponosan.
NURKA BOLOVALA ZA BOSNOM
Nakon gotovo pola stoljeća provedenog u Sloveniji, supružnici Nurka i Ramadan Seničak otišli su u zasluženu penziju i odlučili da penzionerske dane povedu u rodnoj Bosni i Hercegovini. Prodali su nekretnine u Bosanskoj Gradišci i 2007. godine kupili kuću u Brezi. Poslije temeljne restauracije kuće, uselili su godinu kasnije. Njihov dolazak u Brezu značio je osvježenje za tamošnji komšiluk jer su svojom srdačnošću osvojili srca Brezana.
Kad su odlučili da se vrate u svoju Bosnu, prva opcija poželjnog mjesta za život bila im je Hrasnica kod Sarajeva. „Moja je želja bila da doselimo u Hrasnicu. Tamo mi je živio jedan brat. Sviđao mi se tamošnji džemat, komšiluk. Međutim, stanovi su naglo poskupjeli i mi smo odustali od Hrasnice. Nastavili smo potragu za povoljnom kućom ili stanom i tako naišli na kuću u Brezi. Brzo smo se navikli i na ovu adresu“, reći će Ramadan.
Na ovu Ramadanovu konstataciju Nurka dodaje da se nisu pokajali što su došli u rudarsku Brezu. Komšije su ih dobro prihvatile, a i sam grad joj se dopada. Blizu je Sarajeva. Ona posebno podvlači: „Sve vrijeme boravka u Sloveniji bolovala sam za Bosnom. I nikad nisam ni pomislila, a kamoli rekla da ću ostati u Sloveniji, da ću tamo ostaviti svoje kosti. Nikada. Penziju sam čekala kao ozeblo sunce. Tamo sam živjela zato što sam morala.“
Oboje su ponosni na to da su ljubav prema Bosni prenijeli i na kćerke i unučad. Uglas će kazati: „Naša djeca i unučad jedva čekaju da dođu u Bosnu, da makar odmor provedu u zemlji svog porijekla.“
Posebno su radosni kad im se kćerke i unučad zadese u gostima u vrijeme bajramskih mubarek dana. Uz bajramski ručak, za unučad pripreme i novčane hedije. Za Kurban-bajram unučad podijele kurbane po komšiluku, što im pričinjava posebno zadovoljstvo. Oboje Seničaka smatraju da su ramazani i Bajram najljepši u Bosni.
ŽAO IM OMLADINE KOJA ODLAZI
Budući da su njih dvoje više od četrdeset godina živjeli u tuđini, da su svoju radnu snagu ondje ulagali, želja mi je bila da čujemo kako vide nepopularni trend odlaska bosanskohercegovačke radne snage u evropske i prekookeanske zemlje.
„Žao mi je omladine koja odlazi. Omladina nije kriva. Mladi završe školu i, pošto ne mogu naći zaposlenje, traže sebi selameta. I nas dvoje smo zarad ekonomske sigurnosti, gotovo prije pola stoljeća, otišli u Sloveniju. Nije bilo šanse da se zaposlimo u rodnom gradu. U Bosanskoj Gradišci je tada, kad sam završio školu, situacija bila slična sadašnjoj. Na položajima su uglavnom bili Srbi i Hrvati. Bošnjaci se haman ništa nisu pitali. I još nešto. Onima koji su vani zaradili penziju poručujem da se živi vrate u Bosnu i da je tako sačuvamo. Nema pravog selameta Bosni ako se ne vrati njen iseljeni narod.“
Ramadan i Nurka imaju dvojno državljanstvo, slovensko i bosanskohercegovačko. Auto su registrirali u Sloveniji. Kažu da je to i jedini automobil sa stranim tablicama u Brezi koji se svakodnevno kreće ulicama ovog grada. Da je kakav ters i prekršajima sklon vozač, Ramadana bi policija lahko uočila. Međutim, na ovaj korak se odlučio iz pragmatičnih razloga. Bio je teško obolio i često je odlazio na liječenje u tamošnje bolnice. Hvala Bogu, izliječio se od karcinoma pluća i u svojoj 78. godini života odlično izgleda.
„Vjera u Allaha pomogla mi je da prebrodim ovo iskušenje. Zahvaljujem Mu se na blagodati koju mi je pružio da nastavim ovodunjalučki život i što mi je omogućio da postim još jedan ramazan“, na kraju je rekao Ramadan.