Piše: Muharem CERO
Da istanbulski susret Erdogan-Vučić-Izetbegović nije bio tek priča o prstenolikom autoputu nego i još mnogo čemu potvrđuje i današnji sastanak (po pozivu) Vučić-Dodik u Beogradu.
Susret je nagovješten kao srpsko-bošnjački, a iznjedrio, barem za sada, dvije određujuće izjave Vučića i Izetbegovića.
Vučić je svojom izjavom ”Republika Srpska je entitet nastao u Dejtonu i nalazi se na teritoriji Bosne i Hercegovine” državničkom lakoćom neupitnog lidera svih srba, prekratio gotovo 23-godišnju dvojbu Ustavno-pravnog karaktera Republike Srpske. Svođenjem na Dejtonsku mjeru entiteta RS spržio je koncept dogovorene države na kojem je Dodik zajedno sa sijamcem Čovićem izvodio osmišljeni projekat ”Nemoguće države.”
Izetbegović je prinoseći sadržinu dogovorenog sinoć na jednom od javnih tv servisa (onom Dodikovom) učinio neupitnim entitet Republika Srpska u okviru Dejtonske Bosne i Hercegovine. Korektnosti radi valja reći da ostaje nejasan njegov odgovor o priznanju ”navodnih granica Republike Srpske.”
Izgradnja carinskog terminala prve kategorije i puštanje u saobraćaj mostovne veze između BiH i Srbije je bila tema današnjih razgovora. U svojoj izjavi o sporosti ovoga međudržavnog projekta Dodik je dao obrazloženje da se radi o nekim ”administrativnim problemima” i da se pita Srbija, most (Bratoljub) bi bio davno u funkciji.
Neće biti baš tako. Zajednički carinski prijelaz Srbije i BiH se gradi i uspostavlja jedino na teritoriju u vlasništvu države Bosne i Hercegovine, a taj prostor (terminal) jeste dio teritorijalnog suvereniteta i subjektiviteta države.
Lukava strategija je na krilima dogovorene države i izopačenog karaktera entiteta RS imala za namjeru, a i dugo istrajavala prikazati entitet kao državu i u krajnjem cijelu priču zaokružiti potvrdom vlasništva na teritoriju Republike Srpske, a što je i bilo u samoj srčki cijelog projekta.
Još prošlog ljeta uz svesrdnu asistenciju Čovićevih kadrova, a posebno direktora UIO Mire Đakule (Čovićevog lutka) se trebala i okončati cijela stvar. Naime, Miro Đakula je trebao potpisati notarski ugovor o davanju prava korištenja zemljišta terminala državi Bosni i Hercegovini od ”vlasnika” RS-a na 50 godina bez naknade.
Ovaj model je trebao stvoriti pretpostavke za jednostrano (osim ovoga puta i neosporeno) pravo ostvarivanja vlasništva na cijelokupnoj državnoj imovini na teritoriju Republike Srpske, a ujedno i stvoriti pretpostavke za drugačiji pristup riješavanja graničnog pitanja između BiH i Srbije. Isti pristup je od Dodika i Čovića osmišljen i za aktivaciju MAP-a uz izigravanje talinskih uslova.
Ma koliko se činilo da su istanbulskim dogovorom osujećeni i dokinuti Dodik-Čović projekti valja još sačekati i potvrdu toga. Dosadašnje iskustvo odupiranja destrukciji dvojca Izetbegovićevim teškim obhrvavanjem tek neupitno liderstvo i državništvo Aleksandra Vučića može jamčiti poraz zlosutnog projekta ”Nemoguće države.”
Očekivati je da će se i sam Vučić u sukobu sa Dodikom i Čovićem i njihovim projektima morati suočiti i u najavljenoj posjeti Zagrebu i predsjednici Grabar-Kitarović.
Ukoliko on, Vučić, nije i neće više biti tihi suport tom projektu mora to reći predsjednici Grabar-Kitarović, a i od nje tražiti istovrsno izjašnjenje i određenje. Sve sluti da nas čeka skora trilaterala Srbija, Bosna i Hercegovina, i Hrvatska.