Film tematizira mentalno i kreativno stanje u posebnim društvenim okolnostima, poput onih s kojima smo se susreli nakon proglašenja pandemije koronavirusa. Snimljen za vrijeme prvog lockdowna u BiH (mart i april 2020), a Begović osim režije potpisuje scenarij i montažu dokumentarca.

– Kada se pojavio AIDS, išao sam u Podravsku Slatinu i snimio film “Posljednji valcer” o bračnom paru koji je prvi javno obznanio da su pozitivni na AIDS. Bilo je to 1986. ili 1987. Imam iskustvo opsade Sarajeva, kada sam sa kolegama okupljenim u producentskoj kući SAGA, sve vrijeme agresije, svaki dan snimao ili arhivske materijale ili dokumentarne filmove, bilježeći vrijeme koje nas je “snašlo”. Obaveza je to nas koji se bavimo ovim poslom. Dokumentaristi svjedoče vrijeme. Pa i ovo. Prvi, martovski lockdown, odjednom je uspostavio neke nove okolnosti – vrlo neobične, ukazao se nevidljivi neprijatelj, zasigurno opasan, i odveo me u stanje nekih nepodrazumijevajućih prostora. Odlučio sam da bilježim stanje i promišljanje (na dnevnoj bazi) i nastao je film “Izolacija”. Skoro da ovaj film nije bio akt svijesti, više je bio neki unutrašnji osjećaj da ga trebam napraviti. A osjećaj pokreće umjetnika – kazao je Begović za Faktor.

- -

Gledatelji kroz 55 minuta filma mogu pratiti kako autor u svom stanu traži prostor slobode i inspiracije, te pravi film sastavljen od svakodnevnih videozapisa. Iako kažu da je izolacija prirodna za umjetnike, jer su to momenti kada se “odvoje” od ostatka svijeta kako bi promišljali ili realizovali nove projekte, Begović prikazuje koliko je zapravo neizdrživa onda kada je prisilna i puna neizvjesnosti… Dakle, film prikazuje klaustrofobičnu svakodnevnicu i psihičko stanje čovjeka koji se nalazi u specifičnim i izolovanim okolnostima.

– Moja umjetnička samoća počinje uglavnom noću – sjedanjem za kompjuter i traje to do 2 ili 3 sata ujutro kada sabirem misli, utiske, zapisujem ideje, “čeprkam po sebi”… Prije toga “spiskam” dnevnu dozu emocija i socijalnih aktivnosti. Lockdown mi je ovo pobrkao, unio neke primarne i sekundarne strahove za porodicu, prijatelje i neku globalnu neizvjesnost. Iz takvog nekomfora sam pravio ovaj film. Način na koji sam ga pravio, učinio mi se, u tom vremenu, kao jedini mogući način. (Mobitel, stan, autor). Bio sam odlučio da se u mojim budućim radovima bavim samo vedrom stranom života, ali ovaj film mi se oteo i ispao je drugačiji – ističe Begović.

A da li je ova pandemija samo početak većih i opasnijih pandemija, i da li nam prijeti izolacija kao “novo normalno”…

– Meni je ispravnije reći “novo nenormalno”. Ne znam šta će biti u budućnosti. Vjerujem da je život jači od ovakvih okolnosti i da život uvijek pobjeđuje. Ne znam drugačije misliti. Kakvo god da bude nadolazeće vrijeme, valja nam se nositi sa njime. Moram se zahvaliti BH Telecomu i Ministarstvu kulture i sporta KS. Podržali su film i omogućili da ga pripremim za naredne festivale – dodaje Begović.

- -

A do tada, nastavlja projekat dokumentaraca u Redakciji dokumentarnog programa FTV.

– S Branom Likićem “čeprkam” po muzici. Imam autorski FB projekat bez naslova, mada to što radim, ljudi nazivaju “begizmi”. Begizmi mi održavaju svakodnevnu kreativnu kondiciju i svaki dan objavim po jedan rad. Premašio sam brojku od 600 objavljenih radova. Ali, šta god da radim, loše, solidno ili dobro – fale mi ljudi – zaključio je Begović.