Nažalost, i Kazaz i Marićka pokazuju simptome akutne degeneracije političkog nerva i centra za moral, te endemične boljke političke misli ovih prostora, naročito karakteristične za dio sarajevske političke čaršije. To je nepamet koja temeljne civilizacijske vrijednosti posmatra kao obični politički kapital kojim se može trgovati sa srpskom politikom, dok svetinje, poput istine o Agresiju i Genocidu, tretira kao žrtvu koju treba prinijeti na oltar ideje pomirenja naroda, a sve kako bi se odobrovoljilo velikosrpskog moloha.
Nije lahko biti nezavisni politički “analitičar”. Nevidljiva ruka tržišta jako je ćudljiva, a politička situacija izuzetno nepredvidljiva pa nikada niste sigurni kada ćete biti prisiljeni napadati ono što ste do jučer zagovarali ili zauzimati jako nepopularna, često i anticivilizacijska stajališta. To najbolje znaju samozatajni pjesnik i eminentni kolumnista utjecajnog portala Prometej.ba, profesor Enver Kazaz te Ivana Marić, samostalna internet-proročica te članica kamernog štaba za planiranje i predviđanje sarajevske “Trojke”. Nakon godina uzaludnog pozivanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da djeluje protiv “nacionalista” svih fela, te nakon što je odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko zaista i djelovao zabranivši negiranje genocida i njemu sličan govor mržnje koji prakticiraju velikosrpski šovinisti, ovaj se dvojac iznenada našao uplašen za budućnost mira i pomirenja u Bosni i Hercegovini pa se otvoreno svrstao na istu stranu kao i Milorad Dodik.
Tako je Kazaz, komentirajući dolazak novog, a odlazak starog visokog predstavnika, u izjavi za njemački propagandni servis “Deutsche Welle”, preuzeo retoriku koja je do sada krasila isključivo srpske političare te izjavio da bilo kakva “nametanja neće proći”, štaviše, da će, “ukoliko se nastavi sa takvom praksom”, samo doći do veće političke krize. Kazaz, baš poput Milorada Dodika, tvrdi da manji bh. entitet “ima institucionalne instrumente da se suprotstavi bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika”. Kazaz, opet u duhu srpske političke misli, preporučuje “kompromis”, a “nikako nametanje vlastite volje” jer “nametanje može izazvati samo nove sukobe i podjele dok kompromis može izazvati kulturu miru, prijeko potrebnu BiH”.
Ivana Marić prvo je napala Inzka, koji, po njenom mišljenju, “nije radio ništa, osim izražavao zabrinutost” te se veselo provodio uz visoku plaću da bi već u sljedećoj rečenici Inzkovu zabranu negiranja genocida nazvala “populističkim potezom” koji samo “jača nacionalne stranke”. Marić smatra i da je Inzko “dolio ulje na vatru” te se pita koliko ga je bilo svrsishodno donositi baš sada umjesto da se sačekalo “još malo” kada će on postati “prihvatljiv za sve”.
Šta reći na ovakav moralni bankrot kojim se kapitulaciju pred podivljalim velikosrpskim šovinizmom pokušava predstaviti kao nekakvu promociju “kulture mira” ili se javnost uvjerava da je trebalo sačekati “još samo malo” dok srpska politika sama ne nadođe na ideju da je negirati genocid anticivilizacijski čin? Koliko je to “malo”? Deceniju, dvije, stoljeće? I gdje prestaju kompromisi u ime “kulture mira”, da li na pitanju negiranja genocida ili idu i još dalje?
Nažalost, i Kazaz i Marićka pokazuju simptome akutne degeneracije političkog nerva i centra za moral, te endemične boljke političke misli ovih prostora, naročito karakteristične za dio sarajevske političke čaršije. To je nepamet koja temeljne civilizacijske vrijednosti posmatra kao obični politički kapital kojim se može trgovati sa srpskom politikom, dok svetinje, poput istine o Agresiju i Genocidu, tretira kao žrtvu koju treba prinijeti na oltar ideje pomirenja naroda, a sve kako bi se odobrovoljilo velikosrpskog moloha. Da bi sve bilo gore, iza takvog “pomirenja po svaku cenu” ne stoji pogrešno usmjeren pacifizam koliko politički radikalizam koji kao jedinog istinskog neprijatelja vidi “bošnjački nacionalizam” (konkretno SDA) pa je u borbi protiv njega, spreman na sve, čak i na kompromise s velikosrpskim šovinizmom, i to u takvoj mjeri da negiranje genocida prihvati kao legitiman politički stav.
Umjesto toga, vajni nezavisni politički analitičari trebali bi stati pred ogledalo i sebi postaviti pitanje: Da li je osporavanje svrshishodnosti i pravovremenosti Zakona o negiranju genocida, čak i ako je on nametnut, te pozivanje na kompromise i više interese također na tragu negiranja genocida? Jer na to liči i tako zvuči.
A ne bi bilo zgorega i da se kod nekog dobrog advokata o tome raspitaju. Jer šteta bi bilo koju godinu života protraćiti u kakvom bosanskom kazamatu, u nekoj domaćoj “prokletoj avliji”.