Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Član Predsjedništva BiH i predsjednik temeljne bošnjačke stranke SDA, Bakir Izetbegović nedavno je na press konferenciji zavapio kako se protiv Bošnjaka vodi specijalni rat!
To je pokazatelj do kojeg stadija metastaze je došao rak koji izjeda bh. društvo, posebno njegov bošnjački dio, a radi se o neizlječvom dilentantizmu i neutaživoj pohlepi.
Svekoliki bošnjački politički establišment je toliko zaokupljen brigom za vlastitu političku budućnost da ih apsolutno ne zanimaju globalni i regionalni geopolitički i geostrateški koncepti. To ih nesnosno opterećava, a svakog ko na to ukazuje etiketiraju kao budalu.
Njihova logika je da im je čist ćar da iz ovog mandata izađu bogatiji, dok sva priča oko secesija i trećih entiteta u političkom smislu ide direktno njima u korist. Bilo kako bilo, njih će u slučaju da zagusti na sigurne lokacije njihovih privatnih hacijendi izvan zemlje prebaciti međunarodne snage ili u najgorem slučaju zračni most turskog ratnog zrakopolovstva.
Dok će sirotinja opet da bude gurnuta u rat i stradanja po Grabežima, Lisačama i Poljinama, kako bi osakaćeni i bolesni nakon novog rata svoja zaslužena prava ponovo tražili pod šatorima. Koliki je obim diletantizma temeljne stranke u Bošnjaka, govori činjenica da su se svi kadrovi SDA u nadležnim Ministarstvima odbrane i civilnih poslova, kao i u Vijeću ministara, OSA-i i drugim nadležnim državnim institucijama apsolutno složili da se odobri kupovina 2.500 dugih cijevi za MUP RS-a. Takav apsurd, da žrtva nakon preživljenog genocida svojevoljno naoružava svoje buduće dželate još nije zabilježen u povijesti. Neko zaista Centrali SDA treba javiti da se Bosna i Hercegovina odavno nalazi u ratu. Rat koji se vodi protiv naše države nije rat vojnim sredstvima, mada i takve aktivnosti nisu isključene.
Rat koji se od 2014. godine vodi protiv BiH je hibridnog oblika, a njegov cilj je da se jedna strana u ovom slučaju cijeli jedan narod Bošnjaci kane stigmitizirati teretom da su islamski radikali koji žele stvoriti islamsku državu na tlu Evrope. Nastoji se prikazati da je njihova prošlost loša, jer je islamska država bila i ratni cilj zvaničnog Sarajeva tokom agresije na BiH 92’-95’.
Dokaz za to je parola Srbske časti ispod slike osuđenog ratnog zločinca Ratka Neđe Mladića “Zna Evropa, al’ neće da prizna, borio se general protiv terorizma”.
Drugim riječima, ako je prošlost Bošnjaka loša, takav narod nema svjetlu budućnost i on ne može u punom kapacitetu odlučivati o svojoj sudbini bez tutora iz vana. Politički cilj ovog hibridnog rata je jasan. Bosna i Hercegovina se nakon popisa 2013. godine po kojem su Bošnjaci ponovo većina mora učiniti kriznim žaristem u političkom smislu, a ako zatreba i u vojnom smislu, jer po mišljenju i Beograda i Zagreba, ali i nekih drugih centara moći, Bošnjaci ne smiju ni po koju cijenu da predominantno rukovode državom Bosnom i Hercegovinom u kojoj bi Srbi i Hvati, uslovno rečeno u formalno-pravnom smislu bili manjina.
U tom kontekstu dok se srpski politički establišment u BiH legalno naoružava sa hiljadama dugih cijevi, od strane hrvatskog političkog establišmenta i u BiH i u Hrvatskoj, Sarajevu se imputira priča o islamskom kalifatu koji se poistovjećuje sa građanskom državom u kojoj po pravnoj logici vladanja sasvim normalno većina čini vlast. A u očima nacionalista svih boja većina u BiH su muslimani, što Evropu mora učiniti opreznom i podozrivom baš kao i u slučaju Turske koja je pred vratima EU više od 50 godina.
Dokazujući tu tezu, do sada su potrošeni milioni eura na hibridni rat, kako iz Beograda i Zagreba, tako i iz Gruda i Banje Luke za finansiranje lobista, analitičara, novinara i kupljenih ili politički sponzoriranih TV programa na kojima razni Lazanski i Raspudići proglašavaju Bosnu i Bošnjake novom pošašću za katoličku Evropu i pravoslavnu Rusjiu, koji tobože žele islamsku državu u srcu Evrope kako bi bili rasadnik terorizma. To treba biti pitka propaganda za zapad kako bi se Srbima omogućilo da RS pravno-formalno unesu kroz BiH i u EU i time omoguće izjašnjavanje o nacionalnom samoopredjeljenju kao jedne nove evropske regije, dok bi se Hrvatima u BiH dozvolila tzv. treća glasačka kutija koroz reformu Izbornog zakona u BiH. Naime, pošto Srbi po Dejtonu već imaju svoju glasačku kutiju, a misli se na izbornu jedinicu RS, u kojoj biraju svoje predstavnike, za sve nivoe vlasti, a Bošnjaci i Hrvati imaju zajedničku glasačku kutiju u kojoj biraju svoje predstavnike, minimalno što navodno Hrvate čini ravnopravnim u BiH je da i oni imaju svoju glasačku kutiju kako birali isključivo Hrvate.
Ta strategija treće glasačke kutije bi kao posebne izborne jedinice tretirala općine sa hrvatskom većinom u teritorijalnom smislu. Što je ništa drugo do neformalni treći entitet. Koncept je jasan. Ako već ne možemo da podijelimo BiH pravnim putem, onda ćemo je učiniti nefunkcionalnom federacijom entiteta u kojem će realnu terorističku prijetnju predstavljati ono što je nakon podijele glasačkih kutija ostalo, a to je bošnjački entitet kao tamni vilajet, pa će međunarodna zajednica pristati na podijelu zemlje kako bi se izbjegla nova ratna katastrofa na Balkanu u kojoj bi svoje vojno prisustvo kao i u Siriji realno našla i Rusija preko već uspostavljene mreže paravojski i do zuba naoružang MUP-a RS i time uzurpirala pozadinu NATO-a.
U ovom novom savremenom hibridnom ratu, Bošnjaci su apsolutno nespremni kao i 1992. godine, jer njihova politička elita godinama ignoriše znanje, a prednost daju stranački podobnim kadrovima sa kupljenim diplomama u svim sferama društva, a posebno u segmentu sigurnosti. Odgovornost za to apsolutno leži na temeljnoj bošnjačkoj stranci SDA i njenom lideru Bakiru Izetbegoviću. Njegov patetični usklik sa pres konferencije iz Centrale temeljne bošnjačke partije da se protiv Bošnjaka vodi specijalni rat, je zakašnjela reakcija na nešto na šta sam sa par pojedinaca lično ukazivao 2014. godine.
Promjena političke retorike Bakira Izetbegovića je nakon toliko godina pritiska bila očekivan potez koji već na bojnom polju hibridnog rata ima svoje kontraefekte u vidu nove naslovnice hrvatskog časopisa Globus. To samo govori u prilog mojoj tvrdnji koliko duboko je glava u pijesku kod bošnjačkog političkog establišmenta koji ima odgovornost da sačuva građansku državu na principima zajedništva i tolerancije za koju su u proteklom ratu ginuli njeni najbolji sinovi. Sa katastrofalnom kadrovskom politikom, rastjerivanjem svih onih koji ne misle isto, bojim se da će se motor promijena o kojem stalno govori gospodin Izetbegović vrlo brzo ugasiti, a time i zatvoriti svijetlu stranicu hiljadugodišnje povijesti administrativno uspostavljene države na ovim prstorima.