Piše: Aida HRNJIĆ
Nikada djeca nisu bila u težoj situaciji u svijetu, zloupotrebljena, manipulisana, „potkusurivana“ i obespravljena u više segmenata i kao roditelj pokušavam sagledati posljedice takvog odnosa spram njih u društvima.
Trebalo bi da u 21. vijeku kad su nauka i tehnologija u globalnom procvatu imamo i pozitivne globalne efekte na buduće naraštaje ali u trci sa napretkom tog tipa izgleda da smo zaboravili na ono osnovno. Za koga to sve ovaj svijet čini.
Svakodnevno gledamo slike razaranja širom svijeta, beživotna tijela sopstvene djece po plažama na putu izbjegličkih ruta, pogibiju, njihovu glad, življenje u kampovima i šatorima. Svakodnevno djeca gledaju i doživljavaju najmračnije scene povijesti planete i čini se da se niko ne bavi posebno kataklizmom koju prolaze. Nemali broj svjetskih organizacija je nemoćan učiniti išta konkretno i zaštiti djecu.
Otišlo je čovječanstvo i korak dalje, pa osim ratnih stradanja i uništavanja planete koju bi trebali ostaviti svojoj djeci uništavaju u bezbroj slučajeva i njih same. Zlostavljaju, ostavljaju i ubijaju na najsvirepije načine. Baš prije neki dan pročitah izvještaj o tome kako je očuh ubio malo dijete udarcima i stresoh se u grču, kako je moguće da „čovjek“ takvo šta napraviti može, a onda se sjetih malenog Smaje Ćesira koga su isto tako svirepo mučili i ubili, pa još bezbroj pretučene djece, ovdje kod nas u BiH, te pomislih moguće je sve jer smo sveopći civilizacijski napredak iskoristili za sopstvenu dobrobit, gdje smo mi centar univerzuma, a ne naše potomstvo. Ne radi se sve ovo za njih, ne za napredak i sljedeći korak, nego za sopstveni profit individue kao centra svijeta.
Nisam psiholog, ni psihijatar, niti stručnjak kakvog svjetskog glasa, ali jesam majka i ne dopada mi se naš odnos prema djeci. Osim što smo ih obespravili na jednoj strani i stavili u položaj ugroženih na sve načine, još ih i globalno učimo da i oni nastave biti centar univerzuma i egoistična bića. Nema negdašnje samostalnosti djeteta, od toga da im je onemogućeno ići samima u škole, do toga da im roditelji serviraju rješenja za sve probleme. Kao da na serijskoj traci proizvodimo nama potreban proizvod. Na pomisao o takvoj fabrici mi sinu da je to zapravo istina. Samostalno dijete je aktivno, kreativno i istražuje. Pita, traži i zahtjeva. Ne poima mentalitet „gomile“ i iskače iz sistema kojeg je neko namjenio za sve njih.
Djecu se danas uči o nekim sasvim novim vrijednostima gdje humanost, zajedništvo, porodica, odgoj i čestitost i nisu baš visoko cijenjeni niti se kao takvi smatraju uspjehom. Zavaravamo ih da je uspijeh nešto sasvim drugo, a za ogroman broj njih, uspijeh je samo ostati živ ili imati roditelje.
Jednom sam čula tezu kako je cilj kapitalizma dobrobit za pojedinca, a profit osnova funkcionisanja svijeta. Rasturanje porodice je u cilju sticanja profita jer sistemu trebaju samo oni najjači koji će doprinositi takvoj slici svijeta. Individua koja neće imati druge sklonosti ili eventualne obaveze je isplativija od porodičnog čovjeka. Radit će bezuslovno i bespogovorno i samim tim biti karika u lancu proizvodnje profita. Po toj teoriji djecu trebamo odgajati u tom smjeru, onu koju ne pripadaju takvim sistemima ubiti ratovima, glađu i bolešću, ili ih staviti u kategoriju „otpadaka“ od sistema.
Ipak, kome ćemo onda ostaviti ovaj svijet i na šta će ličiti u narednom vijeku ako ne zaštitimo vrijednosti čovjeka i opstanka vrste na human način. Vjerovatno nam slijede filmske scene naučno-fantastičnih filmova kad će ljudi živjeti u podzemlju i ustati protiv nekakvih mašina i okupatora sklonih da ubiju život, zatruju i zagade zarad sospstvenog profita.
U međuvremenu, ja se ipak pitam kako je moguće da tako mirno gledamo sve potresne scene i fotografije patnje nemoćnih malih bića kakva smo i sami nekada bili. Kako mislimo da će nam oni vratiti sutra kad budu odrasli ljudi?