Nova godina, nove neprijateljske političke ofanzive

70

Među najzloupotrebljivanijim riječima u ovdašnjoj javnosti postao je termin “politička analiza”.

Pritom najveći problem nije u tome što ogromna većina ovdašnjih nezavisnih “političkih analitičara” ne koristi bilo kakve analitičke metode, alate ili tehnike, već što se, u suštini, uopće ne bave analizom političkih ili društvenih kretanja i trendova. Ono što je drugdje ozbiljna i legitimna oblast politologije, kojom se bave ako već ne školovane i obučene osobe onda barem one koje ozbiljno i objektivno promišljaju situaciju, kod nas je odavno postala poligon za iživljavanje plaćenika s parapolitičkih i parapolicijskih portala koji svoju tabloidsku agitaciju i propagandu prodaju pod “analitiku”.

Šta tek reći na žalosnu pojavu svođenja legitimne političke analize na proricanje budućnosti i gatanje samodopadnih proročica s Twittera, a čije “političke analize” nisu u suštini odmakle od bacanja graha i gledanja u findžan. Stoga nije čudno što je politička analiza u našoj javnosti zadobila negativne konotacije. Ona se u dobroj mjeri svela na nebulozna, većinom netačna te ničim potkrepljena predviđanja o pobjedi ovoga i skoroj propasti onoga političkog aktera.

Uprkos tome, važno je reći da je predviđanje legitiman proces analitičkog rada jer u postupku procjene političke situacije i analize postojećih trendova sve ono što je nepotpuno, nejasno i nepoznato mora se riješiti predviđanjem. Naravno, da bi se iole ispravno predviđalo, potrebno je posjedovati sposobnost logičkog rasuđivanja, uočavanje ponavljajućih obrazaca, kao i odvajanje glavnog od sporednog, pogotovo kada je sporedno upravo ono čime nas neprestano zasipa većina medija.

JESMO LI IMALI PRAVO?

U tom kontekstu, interesantno je prisjetiti se analiza političkih kretanja objavljenih u Stavu proteklih godina te pogledati šta bi nam one mogle reći u vezi s godinom pred nama. Jesu li predviđanja bila tačna, da li su uočeni politički trendovi zaista dominirali te, ako jesu, hoće li se nastaviti? Šta bismo mogli očekivati od političke situacije u 2021. godini, naročito u bošnjačkom društvu?

Prije gotovo tačno tri godine, u decembru 2017, na stranicama Stava detektirali smo tri usko povezana političko-društvena trenda i najavili njihovo prenošenje u sljedeće godine. Prvi je bio “sve intenzivnija sinergija i preplitanje srpske i hrvatske separatističke politike unutar BiH”, svojevrsno “podređivanje hrvatske politike srpskoj politici, tj. Dodiku, radi hvatanja priključka na ono što se percipira kao Dodikov izvor snage, a to je njegov odnos sa Srbijom i Rusijom”. Napomenuli smo da se vrlo vjerovatno radi o procesu koji će se nastaviti u budućnosti jer “ni Dodika ni Beograd ništa ne košta, a pomaže mu jer se separatizam predstavlja kao problem naroda u BiH, a ne problem isključivo srpske politike, čime Dodik prestaje biti jedini problematični faktor i prebacuje izvor problema na Federaciju BiH”. Detektirali smo i drugi trend, onaj “sve izraženije važnosti adekvatne političke reprezentacije Bošnjaka”. Upozorili smo da “u uvjetima postojanja srpskohrvatskog separatističkog bloka unutar BiH i već pokazanih pretenzija Srbije i Hrvatske pitanje ko će voditi Bošnjake postaje od vrhunske važnosti”, ali i da postoje “snage kojima je imperativ da Bošnjake politički zastupaju što slabije ili što kompromitiranije ličnosti, ili čak i njihovi tajni / polutajni saradnici iz bošnjačkih redova”, te da bi “takve antibošnjačke i antidržavne snage voljele vidjeti posvemašnji haos na bošnjačkoj političkoj sceni, na kojoj bi Bošnjake eventualno zastupala neka koalicija manjih stranaka ideološki nesklonih zaštiti bošnjačkih interesa i upitnog legitimiteta”. Najavili smo i treći trend, onaj “sve veće ideologizacije političke borbe i uopće političkog diskursa na unutarbošnjačkoj političkoj sceni”, što dovodi i do izuzetno štetne “pojave pokušaja uplitanja političkih aktera u pitanja kulture, gdje neki pokušavaju sa svojih ideoloških pozicija utjecati čak i na identitetska pitanja poput prava jednog naroda na jezik”.

Svi su se ovi trendovi nastavili, ali i intenzivirali tokom 2018, 2019. i 2020. godine, čime su se, nažalost, iznesena predviđanja ostvarila. Srpska i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini nastavile su s približavanjem, koordinacijom i objedinjavanjem u djelovanju, dok se stanje na bošnjačkoj političkoj sceni, potaknuto političkom borbom, zateglo gotovo do granice pucanja, ne samo na polju političkog diskursa već i na konkretnom političkom terenu, a što je najprije došlo do izražaja u Kantonu Sarajevo, a zatim i pred ovogodišnje lokalne izbore.

NEKI NOVI VJETROVI

Sve od nabrojanog treba očekivati i tokom 2021. godine jer su u pitanju procesi koji prate logiku dejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine te ovisnosti ovdašnje političke scene od raznih međunarodnih faktora. Unutarpolitička situacija može postati i mnogo kompliciranija ako se uzmu u obzir promjene na vanjskopolitičkom planu i u međunarodnim odnosima. Vrlo je vjerovatno da će nakon pobjede demokratskog kandidata Joa Bidena na izborima u SAD-u nova američka administracija u odnosu na Bosnu i Hercegovinu preuzeti, sada i otvoreno, aktivniju ulogu, kao i da će to imati ozbiljne implikacije na dosadašnje odnose političkih snaga. Istini za volju, “angloameričke” aktivnosti traju već određeno vrijeme, čemu je ponajbolji dokaz politički “eksperiment” u Kantonu Sarajevo. Iako je isprva bio sasvim propao, ovaj projekt ipak je imao reperkusije na ovogodišnjim lokalnim izborima, u smislu da je u Kantonu Sarajevo na vlasti koalicija sponzorirana od zapadnih ambasada. Gotovo je sigurno da će se do 2022. godine i općih izbora situacija iz Kantona Sarajevo pokušati preslikati i na ostale većinski bošnjačke sredine. To pokazuje da je manipuliranje bošnjačkom političkom scenom i dalje prioritet za dio međunarodne zajednice koji se nije otresao stereotipa, predrasuda i zabluda, te i dalje uporno pokušava “praviti kuću” od krova i “jačati Bosnu i Hercegovinu” tako što slabi njene jedine istinske branitelje. Iako bi većina patriotski raspoloženih građana pozdravila snažniju intervenciju američke politike u Bosni i Hercegovini, postoji bojazan hoće li takav intervencionizam imati odgovarajuće podešen politički fokus jer bi za Bošnjake bilo katastrofalno kada bi se sve završilo ponovnim fijaskom poput nekadašnjeg projekta Alijanse za promjene, čiji su jedini efekti bili slabljenje bošnjačkih pozicija i masovno zapošljavanje Alijansi privrženih kadrova.

Najavljeni odlazak dosadašnjeg visokog predstavnika Valentina Inzka te dolazak njemačkog kandidata Christiana Schmidta na tu poziciju, uz sva postojeća razilaženja SAD-a i EU, naročito Njemačke, u pitanju odnosa prema Rusiji i njenoj ulozi u državama Zapadnog Balkana, sugerira moguću otvorenu podjelu između proevropske i proatlantske politike, što do sada uglavnom nije bio slučaj u Bosni i Hercegovini. Tim više što već postoje indicije da bi nova proevropska politika, tačnije pronjemačka, mogla značiti usvajanje izvjesnih narativa, poput onoga o “marginalizaciji Hrvata”, te lobiranje da Sarajevo pristane na određene koncesije. Simptomatično je to što se ova podjela već duže vremena jasno nazire i u javnom mnijenju, ponajviše kroz fenomen da nemali broj javnih i političkih ličnosti i organizacija u Sarajevu, bliskih raznim njemačkim političkim štiftunzima i fondacijama, pokušavaju normalizirati ovakve teme u javnom diskursu, i to iz ugla “građanske” politike.

GODINA POLITIČKIH ISKUŠENJA

U tom kontekstu mogu se posmatrati i previranja na bošnjačkoj političkoj, društvenoj i kulturnoj sceni, koja će vrlo vjerovatno postati takvog intenziteta da će sljedeće dvije godine ponajviše ličiti na predizbornu kampanju. To je možda i blaga riječ, jer se već sada može naslutiti da će naredni opći izbori naličiti svojevrsnom referendumu na kojem će se Bošnjaci izjasniti o pitanju postojanja vlastitog političkog suvereniteta, tačnije jesu li koherentna nacija koja bira autentične predstavnika da artikuliraju njihove nacionalne interese ili su, za razliku od srpskog i hrvatskog naroda, tek stanovnici prostora Bosne i Hercegovine, zbir individua bez nekih partikularnih, samo njima zajedničkih interesa.

Upravo se ovako nešto moglo primijetiti na nedavno održanim lokalnim izborima u Mostaru, gdje je Irma Baralija, uprkos svojim krajnje skandaloznim izjavama, ostvarila relativno dobar izborni rezultat. Činjenica da osoba koja je negirala moralnu čistotu borbe Armije RBiH, te na kulturološkim osnovama izjednačava barbare koji su rušili Mostar s njegovim braniteljima, osvoji više od 3.500 glasova, i to u izbornoj jedinici Stari grad, govori o krajnjoj nezainteresiranosti dijela glasača za patriotizam kao jedan od kriterija na osnovu kojeg se procjenjuju politički kandidati.

Sve je gore time što je riječ o sredini u kojoj su Bošnjaci ugroženi ne samo institucionalno već i fizički, a o čemu svjedoče česti, gotovo uskočki upadi naoružanih hrvatskih ekstremista i huligana na istočnu obalu Neretve.

Nešto drugačiji, mada po suštini blizak fenomen imamo i u Sarajevu, gdje pojedini simpatizeri i glasači Naroda i pravde Elmedina Konakovića pokazuju uznemirujuću dozu političkog fanatizma, sposobnosti za samoobmanu i spremnosti da kompromitiraju čak i vlastita moralna načela i životne svjetonazore. Pojava stranačkog fanatizma zbog kojeg su javno deklarirani vjernici spremni braniti LGBT parade, a samodeklarirane patriote pljeskati Konakovićevim primitivnim izjavama u kojima na RTRS-u ushićeno tvrdi kako je ponosan što je u “kantonu u kojem živi 93 posto Bošnjaka” jedan “pravoslavac” Srđan Mandić “uneredio” Nedžada Ajnadžića, generala Armije RBiH, pokazuju da je trend samomržnje i samoprezira nažalost preskočio iz građanske i u bošnjačku političku kulturu te da će postajati sve izraženiji. Ovakvi Konakovićevi lapsusi putem kojih pokazuje svoja istinska politička stajališta i ličnu kulturu neće proći bez političkih posljedica i sigurno će poslužiti triježnjenju dijela onih koji su mu iz svoje naivnosti poklonili glasove, no to svakako neće biti dovoljno. Fenomen zbog kojeg ljudi, koji bi se inače po svom samom habitusu grozili nepristojnog laprdavog skorojevića Konakovića, ipak i dalje za njega glasaju i brane njegove skandalozne stupidarije, počiva ne toliko na racionalnom i svjesnom političkom odabiru, koliko na efektima nesmiljene i neprestane anti-SDA propagande.

Ova propaganda nešto je za šta se može očekivati da postane još intenzivnije tokom sljedeće dvije godine. Kao i obično, njene posljedice neće biti samo političke jer ova vrsta propagande izlazi iz domena političkog diskursa te se javlja i na poljima kulture i društva. Mediji udruženi u ideološki anti-SDA konglomerat pokušat će održati inicijativu koju su njihovi miljenici stekli nakon lokalnih izbora, što je već sada vidljivo na primjeru Mostara i promoviranja ideje da Koalicija za Mostar treba podržati predstavnicu manjinskog Bh. bloka za gradonačelnicu, iako za to ne postoji bilo kakav politički interes, uvjet ili logika. No u pitanju je pokušaj kapitalizacije medijske kampanje kojom su minorne političke pojave poput Naše stranke pretvorene u ključne političke igrače, iako su na izborima dobili manje glasova od Stranke za BiH, koja skoro i da ne postoji za ovdašnje medije. Narativ koji se nameće i dalje je isti: tumačenje rezultata lokalnih izbora kao izmišljenog “historijskog potopa SDA” kako bi se stvorila petlja samoispunjavajućeg proročanstva te SDA postavila u trajno defanzivan i inferioran položaj pred opće izbore 2022. godine.

Također, postoji direktna veza između monopolizacije kulturnih institucija i političke situacije u Sarajevu, ali i u ostalim sredinama. Najostraštenije inicijative i lobiranja za preuzimanje vlasti u navodno isuviše “pobošnjačenom Sarajevu” dolaze upravo iz krugova kulturnog budžetarijata, odakle samoproglašena kulturna elita i aristokratija vrši abnormalne pritiske kako bi na vlast dovela svoje intimuse i ideološke saputnike koji će joj nastaviti osiguravati sigurnu egzistenciju i sinekure na račun poreskih obveznika, običnih građana koje ta elita inače prezire iz dna duše. Ovaj parazitski kultur-kartel vraća uslugu tako što promovira one svjetonazore koji odgovaraju političkim i ideološkim stajalištima svojih političkih sponzora te u javnom diskursu oblikuje narativ po kojem bošnjačka nacionalna politika, čak njeno samo postojanje, postaje problem svih problema Bosne i Hercegovine. Zatvaranje ovog kruga dovodi do situacije da pod napadom više neće biti samo SDA, kao politička stranka i simbol bošnjačkog političkog suvereniteta, već i sami Bošnjaci kao politički svjestan narod. Političkim i medijskim atacima na Bošnjake pridružit će se i oni kulturološki napadi, i to ne više samo od slobodnih strijelaca, poput notornog Tarika Haverića, već će se djelovati i s nivoa institucija pa će se Bošnjacima i u kantonima dešavati ono što je već odavno prisutno na državnom nivou, da se institucije, koje su oni sačuvali i odbranili vlastitom krvlju, koriste kako bi ih se politički, društveno i kulturno neutraliziralo. To čak ne mora biti niti aktivno subverzivno djelovanje, dovoljno je da se javne institucije pasiviziraju i obesmisle, dok se, s druge strane, jačaju partikularni narativi i privatne inicijative. Imamo vrlo dobar primjer javnog emitera TVSA i dna kojeg je dotakao pod kontrolom “Četvorke”, a dovoljno je pogledati i šta se desilo s dobrim brojem muzeja koje su zaposjeli kadrovi ideološki bliski sarajevskoj “Četvorki” pa da se razumije šta nas čeka. Možda je baš to obesmišljavanje, a zatim i prenamjena osnovnih funkcija, pa čak i samog razloga postojanja javnih kulturnih institucija i manifestacija, uz neprestanu medijsku propagandu, koja će samo dobijati na žestini, ono što će ponajviše utjecati na formiranje političkih stavova i ukusa u bošnjačkom javnosti u godini koja dolazi.