Dok je Aboubakar Soumahoro bio tinejdžer u rodnoj Obali Slonovače, čistio je cipele i sanjao o odlasku u Italiju a u slobodno vrijeme je ispunjavao svoj dnevnik slikama talijanskih modnih dizajna koje je izrezivao iz časopisa.
Stigao je u Rim 1999. godine, s 19 godina, ali je bio šokiran surovom stvarnošću migrantskog života u zemlji koju je idolizirao.
“Spavanje na ulici bilo je traumatično, pogotovo kada sam shvatio da je to rezultat političke odluke usmjerene protiv migrantata”, kaže Soumahoro.
Isticat će se kao jedini tamnoputi zastupnik u donjem domu od 400 zastupnika. Soumahoro sa smiješkom kaže da će u parlamentu imati “najbolje sunčanje”, ali je ustrajan u namjeri da govori u ime siromašnih i obespravljenih, bez obzira na njihovu boju kože.
“Ne želim predstavljati samo jedan dio društva. Želim biti siguran da se svi, i razvlašteni i oni koji jedva spajaju kraj s krajem, prepoznaju u onome što radimo”, poručuje Soumahoro.
Soumahorova pobjeda na izborima je kulminacija nevjerovatnog putovanja koje je uključivalo branje usjeva u poljima, rad na gradilištima, rad na benzinskoj pumpi i studij sociologije na Univerzitetu u Napulju.
Nekoliko godina nakon dolaska u Italiju postao je aktivist koji je pomagao migrantima bez dokumenata, fokusirajući se na problem iskorištavanja poljoprivrednih radnika. Nakon toga je osnovao sindikat koji zastupa te poljoprivredne radnike.
Kaže da su desničarske stranke koje se spremaju preuzeti vlast ispolitizirale migrantsko pitanje isključivo zbog lične koristi.
“Stavljanje Talijana na prvo mjesto neće izvući 5,6 miliona Talijana iz siromaštva”, rekao je, optuživši desnicu da nije shvatila ozbiljnost problema s kojima se suočavaju obične porodice.
Izborni pobjednici poručili su da će ukinuti takozvani dohodak građana, kojim se mjesečno plaćaju siromašni i nezaposleni. Soumahoro je rekao da umjesto da se ograniči, potrebno ga je proširiti kako bi se pomoglo većem broju ljudi.
“Političari nisu vidjeli nadolazeći uragan siromaštva”, dodaje, upozoravajući da će rastuće cijene energije i hrane stvoriti očaj i tvrdeći da bi pravednija raspodjela bogatstva ublažila rastuće društvene napetosti.
“Politika sreće je stvarna i itekako ostvariva.”, zaključuje Soumahoro.