ODNOSI IRANA I SAUDIJSKE ARABIJE U POSLJEDNJIH 100 GODINA (II DIO): Treća faza relativnog prijateljstva i kako dalje

U prethodnom tekstu izdvojili smo dvije odvojene faze relativnog prijateljstva Irana i Saudijske Arabije, prvu od 1925. do kraja 1930-ih godina i drugu od 1946. do 1979. godine. U ovom dijelu analiziramo njihovu treću fazu koja započinje neposredno nakon završetka Hladnog rata. Poštujući obrasce njihovog ponašanja iz prošlosti na kraju odgovaramo na pitanje kuda vodi njihovo posljednje približavanje.

Zajednička odbojnost naspram američkog liberalnog intervencionizma

Treća faza relativnog prijateljstva Irana i Saudijske Arabije izdvaja se od prethodne dvije. Ovaj put se njihovi problematični odnosi iz 1980-ih godina popravljaju na prelazu iz bipolarnog u unipolarni svijet. Uvidom u diplomatski korespodenciju od 1990. godine do danas uočava se period relaksacije odnosa (détente) od 1991. do 1997. godine koji evoluira u fazu međusobnog približavanja od 1997. do 2007. godine. Iran i Saudijska Arabija obnovili su diplomatske odnose 1991. godine nakon neposrednih razgovora ministara vanjskih poslova u Omanu. Ubrzo su razmjenili ambasadore, uspostavili direktan avio saobraćaj, obnovili trgovinske veze, a iranski hodočasnici su ponovo krenuli ka svetim mjestima, Meki i Medini. Važno je naglasiti da su Iran i Saudijska Arabija također koordinirali svoje vanjskopolitičke aktivnosti u okviru Organizacije islamske konferencije nakon izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu. U nastavku tabelana hronologija odnosa Irana i Saudijske Arabije od 1991 do 1997. godine.

Tabela 3: Treća faza prijateljskih odnosa Irana i Saudijske Arabije (1990.-1997.)

Izvor: Dr. Emir Hadžikadunić, časopis Insight sa Nacionalnog univerziteta u Singapuru (Institut za Bliski Istok) 2019. godine.

Međutim, faza relaksacije je ubrzo kulminirala krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina. Ovo je ujedno bio najkonstruktivniji period saudijsko-iranskog zbližavanja tokom kojeg su 1998. i 2001. godine dvije države zaključile dva važna sporazuma: Sporazum o saradnji i Sigurnosni sporazum. Na vrhuncu njihove saradnje 2000. godine, iranski ministar obrane admiral Ali Shamkhani predložio je nove aranžmane za kolektivnu sigurnost u Perzijskom zaljevu koji su isključivali Sjedinjene Američke Države, uključujući stvaranje zajedničke vojske „za odbranu muslimanskog svijeta”.  „Samo nebo je granica za odnose i saradnju Irana i Saudijske Arabije. Cijela vojna moć islamskog Irana u službi je naše saudijske i muslimanske braće”, rekao je tada iranski ministar odbrane. U nastavku tabelarna hronologija odnosa Irana i Saudijske Arabije od 1997. do 2007. godine.

Tabela 4: Treća faza prijateljskih odnosa Irana i Saudijske Arabije (1997.-2007.)

Izvor: Dr. Emir Hadžikadunić, časopis Insight sa Nacionalnog univerziteta u Singapuru (Institut za Bliski Istok) 2019. godine. 

Saudijska Arabija nije bila pretjerano zainteresirana za vojno savezništvo s Iranom. Nisu bili spremni žrtvovati dugoročni sigurnosni aranžman sa SAD-om. To bi bilo toliko neuobičajeno kao kada bi Japan izabrao sigurnosn pakt sa Kinom, napuštajući odbrambeni sporazum sa SAD-om. Ovo također objašnjava zašto je Saudijska Arabija 2001. godine potpisala sporazum s Iranom o pitanjima unutrašnje sigurnosti, a ne vojne saradnje. Iran i Saudijska Arabija također su očuvali dijalog na visokom nivou. Samo je visoki iranski dužnosnik Ali Larijani četiri puta posjetio Saudijsku Arabiju radi konsultacija s princom Bandarom i kraljem Abdullahom. Predsjedniku M. Ahmadinedžadu priređen je svečani doček u Rijadu u martu 2007. godine. Na aerodromu ga je dočekao saudijski kralj Abdullah što je diplomatska praksa koju Kraljevina pridaje samo iznimnim gostima. Saudijska štampa je također pozdravila Ahmadinedžadovu posjetu kao još jedan znak produbljivanja veza između Irana i Saudijske Arabije, nazivajući dvije zemlje „bratskim nacijama“.

Kako i zašto su Iran i Saudijska Arabija blisko sarađivali od 1991. do 2008. godine? Da bi odgovorili na to pitanje nudimo dva ključna razloga. Prvo, značajno američko vojno prisustvo u regionu u suštini je djelovalo kao stabilizator za saudijsko-iranske veze od prvog Zaljevskog rata. U Teheranu nije prošlo nezapaženo da je SAD-u bilo potrebno samo tri sedmice da poraze iračku vojsku i svrgnu režim Sadama Huseina u Drugom Zaljevskom ratu. Kada su američke snage započele sa povlačenjem vojske iz Iraka 2008. godine, čime se stvorio sigurnosni vakuum, dolazi do zaokreta u saudisjko-iranskim odnosima. Međutim, to nije jedini razlog. Političke elite u Iranu i Saudijskoj Arabiji općenito su suprostavljene onome što ugledni američki profesor John Mearsheimer naziva “liberalnim unipolom” u kojem Sjedinjene Američke Države vode politiku “liberalne hegemonije”. Ustvari, u Iranu i Saudijskoj Arabiji postoji otpor da se prihvati univerzalnost i superiornost liberalne ideologije koju afirmiše politička liberalna elita na Zapadu. Prioritet američkih administracija Klintona i Busha mlađeg da šire demokratiju posebno je zbližila Teheran i Rijad. U svojoj kampanji 1992. godine Bill Clinton je insistirao na tome da će promocija demokratije biti glavni prioritet njegove vanjske politike. Njegov pomoćnik za nacionalnu sigurnost je centralnu temu Clintonove spoljne politike definisao kao „proširenje demokratije“. Predsjednik George W. Bush je otišao korak dalje pa je koristeći vojnu silu pokušao pretvoriti Afganistan i Irak u liberalne demokratije. Tom prilikom je govorio o novom dobu napretka i slobode. „Slobodni ljudi će kreirati tok istorije i čuvati mir u svijetu.” S druge strane, nimalo ne iznenađuje zajednička izjava predsjednika iranskog parlamenta Mehdi Karrubija i predsjedavajućeg saudijskog medžlisa al-shura Muhammada bin Jubaira iz 2003. godine u kojoj odbacuju američki unilateralizam u pokretanju preventivnih ratova.

Novi val rivalstva

Međutim, pažljivim uvidom u diplomatsko opštenje Irana i Saudijske Arabije uočava se novi zaokret u njihovim odnosima od 2008. godine. U februaru te godine, kralj Abdullah je upozorio na mogući prekid odnosa s Teheranom. U depeši koja je procurila iz američke ambasade saudijski kralj je pozivao američko izaslanstvo da zaustave iranski nuklearni program. Depeša je citirala kralja koji je rekao: “Odsjecite glavu [iranskoj] zmiji”. Od tada su Iran i Saudijska Arabija u rivalstvu za regionalnu dominaciju ili, barem, u rivalstvu za održavanje svojih relativnih pozicija na neuralgičnim tačkama od Iraka, Bahreina, Sirije, Libana do Jemena. Postavlja se pitanje koji su to novi faktori nadjačali već pomenute razloge Teherana i Rijada za održavanje prijateljskih odnosa od 1991. do 2008. godine. Šta se desilo da stanje prijateljstva preraste u novi ciklus rivalstva. Pomnije ispitivanje otkriva da je zaokret američke politike u regionu bio ključni faktor.

Iračke vlasti i SAD započele su 2008. godine razgovore koji su doveli do sporazuma o statusu američkih snaga u Iraku. Sa najavljenim američkim povlačenjem iz Iraka od 2008. do kraja 2011. godine stvarao se novi geopolitički vakum. Iračko-američki plan povlačenja također je uključivao iračke zahtjeve za zabranom američkih vojnih napada na Iran i Siriju. Sporazum istodobno nije predvidio nikakvu balansirajuću ulogu Rijada i Teherana, dvije strane koje su bile živo zainteresirane za budućnost Iraka. Dok je službeni Rijad bio zabrinut za sudbinu Iraka kao trećeg stuba regionalne stabilnosti, Teheran je dobio više prostora za širenje svog regionalnog uticaja, tj. proxy mreže na račun interesa Saudijske Arabije. Irak više nije bio okupirana, neutralna ili tampon država između Rijada i Teherana. Umjesto toga, Irak se okrenuo prema Iranu po svim glavnim regionalnim pitanjima. Bez američkog prisustva, iračke šiitske milicije također su postale odvažnije da izvode povremene prekogranične minobacačke napade na teritorij Saudijske Arabije. Američko napuštanje Iraka ostavilo je američkog saveznika, Saudijsku Arabiju, u velikoj nedoumici. Pitanje koje je visilo u zraku bilo je sljedeće: koliko je Washington posvećen da održava regionalni poredak. Ta zabrinutost Rijada je pojačana kada je predsjednik Barack Obama 2012. godine najavio novu strategiju za istočnu Aziju, također poznatu kao Azija Pivot. Novom strategijom, centralna uloga SAD-a na Bliskom istoku dodatno je marginalizirana. Iran i Saudijska Arabija su ostavljeni da popune još veći vakum. Dok se Saudijska Arabija osjećala ranjivijom s Arapskim proljećem u Bahreinu, Egiptu ili Jemenu, iranski interesi u Siriji bili su ugroženi. Bile su to savršene okolnosti za obnavljanje neprijateljstva koje je kulminiralo kada je rulja u Teheranu zapalila ambasadu Saudijske Arabije kao reakciju na saudijsko pogubljenje popularnog šiitskog vođe Bakira al-Nimra 2016. godine.

Zajedničko zalaganje za pluralizaciju i multipolarnost

Iz proteklih 100 godina međusobnih odnosa Irana i Saudijske Arabije, njihove političke elite su mogle izvuči važne lekcije, naučiti kada i zašto im se poduderaju interesi, kada i zašto se svađaju ili vode posredne ratove. U većini prelomnih epizoda mogu se iščitati posebne okolnosti koje su ih usmjerile ka prijateljstvu ili neprijateljstvu. S promjenama u međunarodnim globalnim odnosima, dva regionalna rivala su se ponovo našla u situaciji da im se podudaraju geopolitički interesi. Pad relativne moći SAD-a opredjelio je Saudijsku Arabiju da više razmišlja o multipolarnosti, odnosno o uspostavi bliskih veza i sa drugim velikim silama. Tako je službeni Rijad već uspostavio strateško partnerstvo s Kinom i bliske odnose s Rusijom. Na multilateralnom nivou gradi odnose s organizacijama koje su suprostavljene američkoj globalnoj dominaciji, poput BRICS-a ili Šangajske organizacije za saradnju. Sve to naglašava važan pomak ka novom uravnoteženom ponašanju Saudijske Arabije u novom svjetskom poretku gdje su, u percepciji Rijada, Rusija i Kina podjednako važne. Iran je opredjeljen za nezavisnu vanjsku politiku od SAD-a i multipolarni poredak mnogo duže. Dugo godina afirmisano stajalište Teherana da saradnja sa Rijadom pretpostavlja smanjuju ovisnost Saudijske Arabije od SAD-a također se nije promijenilo. Radi se, dakle, o novoj zajedničkoj sklonosti prema multipolarnosti međunarodnog sistema. To se savršeno preklapa sa njihovim zajedničkim animozitetom naspram onoga što John Mearsheimer naziva američkom „liberalnom hegemonijom“. Iran i Saudijska Arabija nisu liberalne demokratije i njihovo zajedničko prijateljstvo s autoritativnim velikim silama se također uklapa u priču o novoj fazi prijateljskih odnosa. Podudarna percepcija međunarodnog okruženja u Rijadu i Teheranu, kao i kompatibilnost njihovih geopolitičkih interesa, nagovjestili su sve faze prijateljstva u prošlosti. Isti obrazci odgovaraju na pitanje – kakvu prirodu njihovog odnosa možemo očekivati u neposrednoj budućnosti.

Izvor: IGES