Piše: Ensar Eminović
Kineski lider Putina čak naziva svojim “najboljim prijateljem” i ne krije svoj lični afinitet prema ruskom kolegi. Tu Jinpingovu preferencu i divljenje koje ima prema Putinu treba također uzeti u obzir u kontekstu jačanja odnosa između dvije zemlje, iako to, dugoročno gledano, izlazi iz okvira kineskih nacionalnih interesa.
Na kraju hladnog rata malo ko je mogao predvidjeti snažne rusko-kineske odnose u 21. stoljeću. Kina i Rusija su 2001. godine potpisale Ugovor o dobrosusjedstvu i prijateljskoj saradnji. To je bio dvadesetogodišnji strateški ugovor koji je obnovljen u junu 2021. godine i produžen za narednih pet godina. Interesantno je da se obnavljanje desilo dvije sedmice nakon što je na samitu NATO-a u Briselu objavljeno da kineske “ambicije i asertivno ponašanje predstavljaju sistemski izazov međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima i sigurnosti Alijanse”. U istoj objavi apostrofirane su i vojne veze Kine sa Rusijom.
Jačanje veza između dvije zemlje u posljednjem desetljeću je bez presedana, i dolazi u vrijeme eskalacije tenzija sa Zapadom, prvenstveno SAD-om, nakon zapadnih sankcija Rusiji koje su uslijedile nakon ruske aneksije Krima 2014. godine. Osim Rusije, američke sankcije protiv Kine zbog kršenja ljudskih prava su također bile pokretačka snaga čvršćih veza između dvije države.
Sve do krize u Ukrajini 2014. godine, može se reći da su Kina i Rusija imale mlake odnose. Otprilike u to vrijeme kineska zabrinutost oko američke strategije “zaokreta ka Aziji”, odnosno “ponovnog uspostavljanja ravnoteže u Aziji” poklopila se sa strahom Rusije od daljnjeg širenja NATO-a. Sjedinjene Američke Države su od strane ovog dvojca prepoznate kao glavna prijetnja za obje zemlje u njihovim primarnim interesnim zonama – Kini u zoni zapadnog Pacifika, odnosno azijsko-pacifičkoj regiji, a Rusiji u istočnoj Evropi. Zbližavanje i saradnja Rusije i Kine stoga su se nametnuli gotovo instinktivno, kako bi se ublažila kineska i ruska izolacija od strane Zapada, podijelili američka pažnja i resursi i kako bi se zakomplikovalo američko vojno planiranje na oba poprišta. Tome se može dodati i formiranje onoga što Peking i Moskva smatraju anti-rusko-kineskim savezima, kao što su Quad i AUKUS. Da podsjetimo, Quad je neformalni savez predvođen SAD-om koji uključuje Indiju, Japan i Australiju, a koji Kina naziva “azijskim NATO-om”. S druge strane, AUKUS je novoformirani sigurnosni savez između Australije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, prema kojem, između ostalog, Australija treba dobiti podmornice na nuklearni pogon, što bi njenoj mornarici trebalo omogućiti da patrolira spornim vodama Južnog kineskog mora i Tajvanskog moreuza. Kina je AUKUS osudila kao “izuzetno neodgovornu” prijetnju regionalnoj stabilnosti, dok ga je Rusija nazvala “velikim izazovom međunarodnom režimu neširenja nuklearnog naoružanja”.
Produbljivanje veza Kine i Rusije nije ograničeno samo na sferu politike i odbrane, već se proteže i na mnoge druge oblasti, uključujući privredu i diplomatske aktvnosti. Tako Peking i Moskva dijele slične pristupe Iranu, Siriji i Venecueli, a nastoje da izlobiraju i ukidanje sankcija Sjevernoj Koreji koje su nametnule Ujedinjene nacije (UN). U kontekstu intenziviranja njihovih bilateralnih odnosa, veoma bitno je istaći i izuzetno dobre lične odnose između ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga, koji su se sastali 38 puta od 2013. godine do danas, odnosno od kada je Jinping preuzeo predsjedničku funkciju. Kineski lider Putina čak naziva svojim “najboljim prijateljem” i ne krije svoj lični afinitet prema ruskom kolegi. Tu Jinpingovu preferencu i divljenje koje ima prema Putinu treba također uzeti u obzir u kontekstu jačanja odnosa između dvije zemlje, iako to, dugoročno gledano, izlazi iz okvira kineskih nacionalnih interesa.
Ekonomije dvije države su snažno uvezane tako da se međusobno nadopunjuju – Rusija izvozi sirovine i energente u Kinu, a Kina industrijske proizvode u Rusiju. Iako odnose između njih prvenstveno determiniraju interesi, kako ekonomski tako i vojni (npr. Rusija je najveći dobavljač oružja za Kinu i drugi po veličini izvor kineskog uvoza nafte, a Kina je za Rusiju glavni trgovinski partner i ključni izvor ulaganja u njene energetske projekte), može se reći da njihovo zbližavanje ima i vrijednosnu, odnosno ideološku dimenziju. Naime, obje zemlje su neprijateljski nastrojene prema liberalno-demokratskim vrijednostima koje na globalnom planu simboliziraju SAD. Budući da su u obje zemlje na vlasti autoritarni, antidemokratski režimi, oni dijele snažan zajednički interes da se odupru utjecaju liberalnih zapadnih vrijednosti unutar vlastitih zemalja. Također, njihov zajednički interes je da oslabe i potkopaju sve države i saveze koji promoviraju liberalne i demokratske vrijednosti.
“Prijateljstvo između dvije države nema granica… Ne postoje ‘zabranjene’ oblasti saradnje”. Ove rečenice su dio zvaničnog saopćenja za medije koje su Vladimir Putin i Xi Jinping objavili nakon sastanka 4. februara 2022. godine uoči početka Zimskih olimpijskih igara u Pekingu. Putin je bio zvaničnik najvišeg profila koji se pojavio tom prilikom u Pekingu. Druge velike sile na čelu sa SAD-om, odlučile su da ne šalju visoke delegacije u znak protesta zbog kineskog kršenja ljudskih prava, posebno protiv njene ujgurske manjine.
Glavni cilj Putinove “blic” posjete Kini, koja je trajala manje od pola dana, zasigurno nije bio prisustvo ceremoniji otvaranja Olimpijade. Naime, tokom te posjete dva najmoćnija svjetska autokrata, kako neki zapadni mediji opisuju Putina i Jinpinga, potpisali su opsežan dugoročni sporazum – svojevrsni pakt protiv SAD i, općenito, Zapada – u kojem osporavaju odnos snaga koji je definisao globalni poredak od završetka hladnog rata. Ceremoniju otvaranja Zimskih olimpijskih igara su iskoristili kako bi demonstrirali jedinstvo, posebno u pogledu njihovih odnosa prema SAD. Kina je, između ostalog, u saopćenju podržala ruske zahtjeve da Ukrajina ne bude primljena u NATO savez. Dvije zemlje također su pozvale NATO da napusti svoj “hladnoratovski” pristup ističući da one teže drugačijem svjetskom poretku.
U tom sporazumu predviđena je saradnja u brojnim oblastima, kao što su svemir, klimatske promjene, internet i vještačka inteligencija. U političkom smislu, uz tvrdnje da ne postoji tip demokratije koji odgovara svima, autoritarne vlasti u Pekingu i Moskvi se navode kao primjeri uspješne demokratije. Vjerovatno je cilj te tvrdnje stvoriti dojam da su one veoma usklađene u svojoj viziji svjetskog poretka u 21. stoljeću i da su na korak do formiranja alijanse. U tom pogledu može se tumačiti Putinova izjava da je šire strateško partnerstvo s Kinom “bez presedana”, kao i Jinpingova izjava da će njihova zajednička strategija imati “dalekosežan utjecaj na Kinu, Rusiju i svijet”.
Putin je pozdravio sporazum kao “temeljni međunarodno-pravni dokument koji igra stabilizirajuću ulogu u globalnim poslovima”, dok ga je Jinping nazvao “živim primjerom izgradnje novog tipa međunarodnih odnosa i zajednice sa zajedničkom budućnošću za čovječanstvo.” Kao takav, sporazum postavlja okvir za saradnju u reformiranju postojećeg globalnog poretka, odnosno postavljanje vlastitih pravila za koje Kina i Rusija smatraju da bi trebala biti osnova novog svjetskog poretka.
Da li će ovaj sporazum dovesti do toga da Kina i Rusija stanu rame uz rame, ideološki i vojno, protiv SAD i Zapada i da li je to nagovještaj početka drugog hladnog rata – ostaje da se vidi. Neke američke obavještajne procjene navode da je povezanost Rusije i Kine najveća sigurnosna prijetnja za SAD, te sugerišu da bi NATO trebao proširiti svoj fokus na obje zemlje, odnosno njihovo obuzdavanje. Ono što zabrinjava jesu predviđanja da bi rekonfiguracija postojećeg globalnog poretka, koja podrazumijeva tranziciju moći, mogla dovesti do porasta tenzija, nestabilnosti, pa čak i sukoba širih razmjera.
ODNOSI KINE I RUSIJE (III DIO): Savezništvo ili kvazi – savezništvo?
Izvor: IGES
