Piše: Ensar Eminović
Bez obzira na sve tješnju i intenzivniju saradnju između Kine i Rusije, u zapadnim političkim i naučnim krugovima još uvijek se vodi debata o tome da li odnosi između dvije zemlje predstavljaju savez, ili će njihovi sadašnji odnosi tek prerasti u puno i trajno savezništvo. Iako slušamo o velikim izjavama o prijateljstvu i saradnji, sve ukazuje da se to nikada neće desiti.
U intervjuu za londonski Financial Times iz oktobra 2021. godine, generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je rekao da ne vidi Kinu i Rusiju kao dvije odvojene prijetnje. Ova izjava bi se mogla protumačiti kao da te dvije zemlje imaju formiran savez protiv Sjevernoatlanske alijanse. No, ako se dublje posmatra i detaljnije analizira odnos između njih, može se zaključiti da je Stoltenbergova ocjena malo pojednostavljena. Drugim riječima, njegova tvrdnja o Kini i Rusiji kao jedinstvenoj prijetnji ipak je malo preuveličana i precjenjuje trenutni nivo i nijanse njihove saradnje. Ne treba zanemariti činjenicu da njihova saradnja nikad nije prešla granice strateške autonomije koju i Kina i Rusija imaju u odnosu na sve druge države, uključujući i njihov međusobni odnos.
Dobar pokazatelj toga je trenutna agresija Rusije na Ukrajinu. Uprkos sve jačim vojnim vezama koje su Kina i Rusija snažno razvijale posljednih godina, uključujući i zajedničke vojne i pomorske vježbe, ne postoji koordinacija između njih na najvišem nivou u pogledu vojnih poteza Rusije u Ukrajini. Kina ne učestvuje u operacijama ruske vojske na bilo koji način. Također se može tvrditi da je bilo kakva opcija zajedničkog djelovanja vojske Rusije i Kine u Ukrajini isključena. I u ovom slučaju i jedna i druga država zadržavaju visok stepen strateške autnomije. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da Kina nije podržala ruski rat u Gruziji 2008. godine, niti njenu invaziju na Ukrajinu 2014. godine, a nije priznala ni rusku aneksiju Krima. S druge strane, Moskva se nije željela miješati u sporove koje Kina ima sa svojim susjedima u zoni Južnog kineskog mora. Očigledno je da postoje jasne granice onoga što je jedna strana spremna učiniti za drugu.
Nedvojbeno, kao dvije nuklearne sile koje pokrivaju ogromnu teritoriju Evrope i Azije, snažnija povezanost Rusije i Kine mogla bi promijeniti globalna pravila igre u vojnom i diplomatskom smislu. Međutim, očigledno je da one ne žele da se formalno obavežu na međusobnu odbranu. Stoga se stječe dojam da ove dvije države nastoje stvoriti percepciju njihovog formalnog saveza, što podrazumijeva prijetnje, dizanje tenzija i unošenje straha, ali ništa više i konkretnije od toga. Prirodu kinesko-ruskih odnosa teško je definisati i postoji mnogo neslaganja oko njihovih karakteristika. Neki tvrde da je taj odnos čvrst kao savez, dok drugi smatraju da je njihov odnos slab kao brak iz interesa. Istina je da njihov odnos ne možemo svesti ni u prvu niti u drugu kategoriju. Vjerovatno se taj odnos može ispravnije karakterizirati kao kvazi-savezništo negoli savezništvo u punom smilu te riječi. To je klasični odnos velikih sila kojeg pokreću i usmjeravaju interesi. A poznato je da među državama ne postoje ni vječni prijatelji niti vječni neprijatelji. Vječni su samo interesi koji su glavni pokretač i katalizator djelovanja država u internacionalnim relacijama. Također, historija i logika odnosa među državama nas uče da su i interesi varijabilna kategorija. “Za Kinu je geopolitički element odlučujući u odnosu s Rusijom”, kaže njemački politolog Maximilian Mayer. Geopolitika jeste izuzetno važna, ali treba imati na umu da je i ona podložna promjenama.
Pekinška dilema
Uprkos čestom javnom afirmisanju rusko-kineskog strateškog partnerstva i “prijateljstva bez granica” na najvišem nivou, agresivno ponašanje Rusije u Ukrajini, koje je dovelo do sankcija bez presedana, već dovodi do nagovještaja promjena u pogledu odnosa Kine prema Rusiji. Američka administracija je uputila ozbiljna upozorenja da Zapad ima “niz alata” koje može primijeniti protiv stranih kompanija – uključujući i kineske – koje pomažu Rusiji u izbjegavanju sankcija. Trenutno se u međunarodnoj javnosti povlače mnoge paralele između Ukrajine i Tajvana. Kina je svjesna da bi otvorena podrška ruskoj vojnoj invaziji dovela pod ozbiljan znak pitanja njenu dugogodišnju poziciju o državnom suverenitetu. Peking može smatrati da akcije Moskve u Ukrajini odvraćaju pažnju Zapada sa Kine, što bi moglo biti kratkoročno korisno za Kinu, ali, u isto vrijeme, svjestan je da bi akcije Kremlja mogle poremetiti kinesku Inicijativu “Pojas i put”. Stoga Putinovi potezi zasigurno uzrokuju zabrinutost u kineskim vladajućim krugovima. Procjenjuje se da 85 posto kineskog željezničkog saobraćaja u Evropu prolazi kroz Bjelorusiju, koja bi mogla biti izolirana zbog njene uloge i podrške Rusiji za agresivne akcije u Ukrajini. Ukrajina je, također, nekada bila zamišljena kao jedno od sidrišta Inicijative “Pojas i put”, a Peking još uvijek ima velike interese u toj zemlji jer je Kina njen najveći trgovinski partner. Kina zna da treba da sarađuje sa Rusijom, ali to ne znači da Peking nije svjestan dugoročnih razmirica koja su moguće u njegovim odnosima sa Moskvom.
Za razliku od Rusa, Kinezi imaju drugačije i pragmatičnije interese u pogledu odnosa sa SAD-om i Evropom, koji su od vitalnog značaja za njihovu ekonomiju. Oni zasigrno ne namjeravaju spaliti sve mostove sa Zapadom zarad svojih odnosa sa Rusijom. Sada je pitanje dokle će Kina ići u pogledu podrške Rusiji. Retorika je jedna stvar, ali ostaje da se vidi da li će se ona pretočiti u veću i opipljivu kinesku podršku agresivnom ponašanju Rusije.
Kina i Rusija se suštinski razlikuju u svojim vizijama, ciljevima i pristupima međunarodnom sistemu. Njihovo približavanje se umnogome zasniva na zajedničkom anti-američkom stavu, koji je formiran prvenstveno na osnovu njihovog percipiranog neprijateljstva od strane SAD-a, te ličnim preferencijama rukovodstva. Naime, kod Xi Jinpinga postoji nešto što neki analitičari nazivaju “kompleks Rusije”. Stoga iskazuje ogromno divljenje prema Putinu kao snažnom lideru, odajući duboku želju da bude Putinov ravnopravan partner. Jinping je moćan lider jer je Kina moćna država, ali Putin se smatra moćnim čak i kada je Rusija slaba. U kineskoj popularnoj kulturi Putin ima nadimak “Veliki car”, koji je inteligentan, odlučan, manipulativan i moćan. To je status koji Jinping duboko želi. Primarni rezultat njegovog “kompleksa Rusije” i divljenja Putinu je selektivna pristrasnost u njegovom sudu o sveukupnoj snazi Rusije. On je sklon precjenjivanju snage i pouzdanosti Rusije, dok potcjenjuje njene slabosti i rizike koje odnosi s Rusijom mogu predstavljati za Kinu.
Uzevši to u obzir, procjena dugoročnih perspektiva kinesko-ruskih odnosa nije toliko obećavajuća kao što se to možda čini na prvi pogled. U Kini mnogi vide Rusiju kao destruktivnu silu koja nastoji uništiti postojeći globalni poredak jer joj ne odgovara. S druge strane, Kina je iz postojećeg poretka izvukla brojne koristi i prednosti te joj je u cilju reformirati ga kako bi se bolje pozicionirala, ali zasigurno joj nije u cilju uništiti ga. Stoga će u budućnosti ključne odluke o kinesko-ruskim odnosima biti zasnovane na procjenama Pekinga da li mogućnosti i koristi od partnerstva s Rusijom nadmašuju rizike i troškove i koliko je intenziviranje njihovih odnosa u dugoročnom interesu Kine. Četiri stotine godina kinesko-ruskih odnosa naučilo je Kineze da je tokom kineskih sukoba s drugima ruski modus operandi uvijek bio maksimiziranje vlastite koristi pod krinkom posredovanja i pomoći Kini. To je, naprimjer, bio slučaj sa ruskim posredovanjem u Drugom opijumskom ratu, kada je Kina izgubila milion kvadratnih kilometara teritorije u korist Rusije. Stoga u kineskim akademskim i političkim krugovima postoje stavovi da Moskva ne samo da vidi “novi hladni rat” između Washingtona i Pekinga kao koristan za Rusiju, već i da Rusija, diplomatskim manevrima i manipulacijama, iskorištava i produbljuje sumnje, neprijateljstva i strah između Washingtona i Pekinga. Drugim riječima, postoje mišljenja da će Moskva iskoristiti američko-kinesko rivalstvo kako bi utrla put Rusiji za preuzimanje vodeće uloge u novom svjetskom poretku.
Moć Kine će zasigurno i dalje rasti. To znači da su srdačni odnosi sa Kinom od izuzetne važnosti za Rusiju, koja jednostavno nema mnogo izbora niti dileme u tom pogledu jer ne može sebi priuštiti nijedan drugi scenario. Međutim, Peking je taj koji se suočava s dilemom. Ukoliko ostane čvrsto uz Putina i nastavi otvoreno podržavati sve slabiju rusku ekonomiju, dovodi se u poziciju da bude u istom košu sa državom izopćenom iz globalne zajednice. Budući da lista kineskih prijatelja u svijetu nije nešto velika niti impresivna, Kini ne ide u prilog da zbog Rusije narušava svoj međunarodni ugled i pozicije. Za razliku od Rusije, kineske ambicije zavise od relativno otvorene svjetske ekonomije, od saradnje u oblastima trgovine i tehnologije, te od globalnih i regionalnih institucija koje bi željela preoblikovati kako bi ih prilagodila svojim interesima. Sve je to sada dovedeno u opasnost ako države koje podržavaju demokrasko i liberalno uređenje odluče dalje odgurnuti Kinu ili ako se Kina izolira. Kina je svakako bila šokirana zajedničkim odlučnim nastupom EU i SAD u odnosu prema Rusiji. Kontinuirana ovisnost Kine o ključnim zapadnim tehnologijama i tržištima ostaje i dalje, uprkos tenzijama sa Zapadom. Ona zasigurno ne bi htjela da rizikuje da se nađe u središtu finansijskog rata ruskog tipa oko, naprimjer, Tajvana.
Post-hladnoratovski odnosi Kine sa Rusijom ostaju, ali su se radikalno promijenili. Kina trenutno ima veliku prednost nad Rusijom. Međutim, svaka bliža povezanost s Rusijom dovodi je u situaciju da globalno može malo dobiti, a mnogo izgubiti. Xi Jinping nema mnogo povoljnih opcija na raspolaganju i moraće donijeti teške odluke dok pokušava balansirati između podrške Rusiji i nastojanja da smanji tenzije i pokuša popraviti odnose sa Zapadom.
