Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Što sam stariji to vozdra me više dira. Jer, sve je manje onih s kojima sam rastao uz ovaj pozdrav. Odlazi nam raja tiho i izmučeno. Ukrali su nam najljepše godine. Ovih posljednjih dvadest kao da ne živim. Jedino me ono vozdra, s vremena na vrijeme, po sarajevskim ulicama, ili na internetskim vezama uvjerava da još trajemo, da još ima onih s kojim sam osvajao prve pluseve i minuse u osobnim ili zajedničkim biografijama.
Tek sada, zapravo, vidim koliko sam griješio kada sam se smijao skladatelju Ranku Bobanu i njegovoj davnoj, prepotopnoj rock skupini „Vozdra“. Autor Vajtine „Lejle“ i Čoline „Glavo luda“ davnih sedamdesetih najbolje je osjetio po čemu su Sarajevo i njegova raja jedinstveni. To vozdra nije bilo samo šatrovački obrnuto zdravo, nego cijela filozofija odrastanja i zrelosti jedne generacije koja se sve ubrzanije osipa. Zbog vozdra su nas proganjali i u školi i u kući. I narodni milicioneri su pažljivije osluškivali govor golobradih klinaca u lovu na nepoćudne Titove pionire i omladince. Zato smo vozdra izgovarali tiho, konspirativno kao Valterovi ilegalci. Što su više branili vozdra nam je bilo slađe i draže. Kao i ovim današnjim digitalnim generacijama kada im pokušavaju stopirati virtualne igrice i porukice.
Ono vozdra značilo je i druženje bez lidera, klasa, bogatih,siromašnih. Svi smo imali ništa. U tome bili jednaki i sretni. Proljeća u našim odrastanjima su se redala, a vozdra je postajalo zrelije, slobodnije. Vec se izgovaralo glasno. I znalo se kada neko na taj tvoj šatro brzo i spremno odgovori sa vozdra da je naš, da je iz Rajvosa. Za minut, dva postajali bi raja, drugovi koji kao da se cijeli vakat, vrijeme znaju sa mutnih slapova Miljacke na Benbaši, ili sa navijačkih tribina Koševa i Grbavice.
Dakako bilo je i onih što su na brzinu željeli postati Sarajlije. Lako bi ih prokužili. Ubaciš im ono vozdra, šta mai, a oni zbunjeno zastaju i pokušavaju se kamuflirati jedino s onim vozdra. Nije bilo nastavka – mane štani, ili nema ništa. Znalo se da takvi ne ulaze u raju i da samo protok vremena može od njih načiniti kandidate za pridruživanje vozdra grupi. Vjerujem da je tako nekako bilo i kod vas u Puli, Istri. Nije se lako postojalo Puležanom ili Istrijanom kao danas.
U Sarajevu sam baš nekako te 1967. godine vozdra i šta mai često razmjenjivao sa dvojicom što su spremno odgovarali mane štani, iako je toga svakim danom bilo sve više. Družio sam se s Kemalom Montenom i Rešadom Hadrovićem. Ustvari više sa ovim drugim. Zavodili su nas maštanja da budemo novinari. I jedan i drugi već smo nešto piskarali, objavljivali. Ja već sa 12 godina pismo čitatelja u sarajevskom „ Svijetu“, a Rešo redao pjesmu za pjesmom. Kemo se tada više prihvatio gitare. Išla ga svirka, rojile mu se note po glavi, ali nije bilo riječi sve dok jednog dana Šore ili Rešo nije stigao s papirom i strofama one nezaboravne „Lidije“.
Tih dana susretao sam i kompozitora Esada Arnautalića. Bio je velika raja, tada nismo bili na vozdra. Počeli smo tek kada sam još malo odrastao. Sjećam se da se Moke Monteno stidljivo oko njega vrtio bez onog našeg šatra u kojem je bio majstor cijeli život. Naravno, pročulo se da Radio televizija Sarajevo organizira nekakav Vaš šlager sezone, po ideji velikog Ese, čiji se veseli vozdra duh, otkrili smo kasnije, skrivao iza ozbiljnog, markantnog lica. Nama, malo raji bio je šega naslov festivala – čuj šlager? Što bi danas rekli, nije bilo in. Pred tu prvu smotru zabavnih nota na Miljacki, što se bilježila filmskim kamerama u dvorani već legendarnog centra Đuro Đaković, kolijevci sarajevske pop-škole, a snimka poslije nekoliko dana emitirala preko releja TV Zagreb, pričao sam s Kemom. Započinjao onim vozdra, šta mai – odgovor je, kao uvijek, bio brz – mane štani.
Sutradan u novinama spisak skladbi i pjevača. Kad naš Moke među njima. Onda je došla zapaljiva noć kada smo se gurali po festivalskim kuloarima. Rešo je drhtao kao prut, a tek punoljetni Monteno se pravio miran. “Lidija“ je otpjevana za peticu. Znali smo da neka nagrada slijedi. Uzbuđeni pitali smo Kemicu maili šta, a on je, uz mangupski osmijeh, uporno ponavljao mane štani. Nakon sat, dva prozvali su pobjednika. Bio je to majstor sarajevskog šatro jezika. Moke, mane štani.
Poslije sam radio u Press-službi Šlagera i uvijek bio tu nasmijani i vedri Kemica. Te 1974. godine bio je to već razvikani jugoslovenki festival na kojem je sve jače isijavala snaga sarajevskog pop saunda. Sjećam se i tada je Moke briljirao s onim svojim mane štani, a na scenu je izlazio čak tri puta. Redosljed od prva tri mjesta pokvario mu je još jedan Sarajlija, Đorđe Novković, sa pjevačem Duškom Lokinom, zauzevši drugu poziciju. Kemal Monteno i Zdravko Čolić ozvaničili su još jedan Vaš šlager sezone, šalili smo se, eko-skladbom „Zelena si rijeka bila“. Raspjevani Moke bio je i treći pjevajući onu svoju nezaboravnu „Pahuljice moja“, i četvrti s grupom „Ambasadori“ i njegovom „Negdje, na nekom moru“.
Sve manje smo se susretali po sarajevskim ulicama, a sve više po festivalskim dvoranama bivše nam zajedničke zemlje. Svako novo viđenje išlo je s vječnim pozdravom naše mladosti – vozdra, ješta mai. Ispunjavala bi nas tada neka neopisiva toplina, radost, osjećaj da ma gdje bili i Rajvosa je sa nama. Te emocije isijavali smo na razne načine, ali samo je on mogao to uzvišeno. U njemu je bez prestanka ključao vulkan nota, melodija. Pjesme su se rađale u trenu, dahu. Tako je bilo i s onom glazbom što će ostati vječna himna Sarajeva i naših života. Toliko su ga ti zvuci zanjeli da ga je bilo kavara, strah taktovima uznesenja podariti i riječi . Ali bio je tu još jedan iz naše vozdra raje, Alija Hafizović – Haf, jedinstveni multimedijalni stvaralac. Briljirao je od mikrofona sa početnih sarajevskih plesnjaka, do pisanja drama, reportaža, likovnih djela, novinskih karikatura. Haf je složio stihove koji kao da su jedino tražili Kemicinu glazbu. Svakog ljeta sretnem Aliju u Sarajevu ili u Makarskoj i,naravno, ide ono vozdra, ješta mai.
Posljednji put s Kemom bilo je na Splitskom festivalu prije pet godina. Bio je i zagrljaj koji kao da je odnio tugu i radost svih onih ratnih dana u našem Rajvosa što su nas prosuli po cijelom planetu. Bilo je, opet, vozdra i sta mai što najljepše vraća u vrijeme kada smo bili mladi i zdravi. S Rešadom Hadrovićem je to odavno prestalo. Otišao je prije nekoliko godina. Ostali su stihovi njegove “Lidije“.
Od prije nekoliko dana s kamenom na srcu znam i da s Kemicom nikada više neće biti ono šta mai,niti njegovog mane štani.
Ostaje samo teško posljednje – vozdra Moke!
( Kemal Monteno je preminuo 21. januara 2015. u 67. godini godini života. Od 2011. godine bio je na dijalizi a zbog problema sa dijabetesom 2012. godine mu je ugrađena i srčana premosnica. Potom mu je urađena transplantacija bubrega i od tada se nalazio u bolnici. Nakon transplantacije su uslijedile komplikacije a posljednja dijagnoza je bila teška upala pluća koju bh. pjevač nije izdržao)