Djeca su uvijek jedna od najranjivijih populacija društva, a to naročito uviđamo kada se država i njeni stanovnici nađu u nekoj težoj ili vanrednoj situaciji. Tako je i danas, kada u skoro cijelom svijetu, kao i u Bosni i Hercegovini, traje borba protiv virusa korona. Djeca već danima ne idu u školu, a dodatno otežavajuća situacija jeste i zabrana izlaska mlađima od osamnaest godina, tako da djeca danima ostaju zatvorena u kućama.
Niz okolnosti doveo je do novog “izazova” za roditelje, a to je kako u kući zabaviti djecu naviklu da idu u školu, u vrtić, park, igraonice, na planine, izletišta… Posebno kada je riječ o djeci mlađoj od deset godina, kojoj je teže objasniti zašto ne mogu nastaviti sa svojim uobičajenim aktivnostima, te šta je to virus, koje su za njih opasnosti ako izađu vani i slično. Sve ovo rezultiralo je da se roditelji, većinom majke, na razne načine udružuju i dijele iskustva, ideje kako zabaviti djecu, te koje aktivnosti mogu provoditi u kući. Kao posljedica, pojavile su se razne grupe na društvenim mrežama na kojima se razmjenjuju iskustva dječijih igara, pojedini vrtići oformili su zajedničke grupe za roditelje u kojima se dijele savjeti o različitim kućnim aktivnostima za djecu.
Među glavnim savjetima preporučuje se odvajanje djece što dalje od televizora, tableta ili pametnih telefona, a što je jedan od najzdravijih te ujedno i najteže provedivih savjeta. Današnja djeca “rađaju se” i odrastaju uz pametne telefone, računare, digitalne igrice ili crtane filmove na YouTubeu, tako da ih je izuzetno teško držati dalje od svega toga. Osim toga, danas djeca odrastaju uz veliki broj igračaka, što potrebnih, što nepotrebnih. Mnoge igračke zanimljive su im prvih pola sata, nakon čega ih se zasite i traže novu zanimaciju. Vanjski svijet nudi djeci mnogo toga, a svaki roditelj želi učiniti ono što misli da je najbolje za svoje dijete i pokušava mu dati sve što je u njegovoj mogućnosti. Mnoga djeca danas odrastaju u “luksuzu”, pa je česta pojava da i prije prvog razreda osnovne škole imaju vlastite mobitele. Zbog svega ovog, zabaviti djecu zatvorenu u kući postao je težak zadatak.
Među određenim zanimacijama koje se među roditeljima preporučuju tokom kućne izolacije jesu igre s kartonima, pravljenje garaže za autiće, igre s lopticama. S obzirom na to da je nakon pojave virusa korona nastala i velika potražnja za toaletnim papirom, ostaje mnoštvo kartonskih valjaka koje je moguće iskoristiti za razne dječije igre. Tu je zatim bojenje, ali ne obično bojenje crteža već su to aktivnosti u kojima djeca boje rukama, nogama, boje najlone, prozore i slično. Djeca nižeg uzrasta puna su energije, a sve ove igre nisu dovoljne da ju potroše. Zato roditelji u kućama prave raznorazne “poligone” koristeći stolice, kauče, jastuke, lopte i slično, pomoću kojih djeci prave prepreke za preskakanje, skakanje, provlačenje i ostalo što im padne na pamet. Time se pokušava, makar malo, ublažiti njihova potreba za parkovima i igraonicama.
Mnogi roditelji na društvenim mrežama objavljuju svoje izazove s djecom u izolaciji, gdje često nailazimo na simpatične i smiješne roditeljske muke.
Cijela ova situacija s virusom korona i izolacijom mnogima je probudila sjećanja i na ratni period. Jedna od zajedničkih tačaka na rane devedesete u Bosni i Hercegovini jesu ograničenje kretanja i zatvaranje u izolirani prostor, što su u ratu bili podrumi i skloništa. Upravo se zato pravi poređenje tog perioda s današnjim. Ipak, postoje i mnoge razlike kada je riječ o djeci i njihovim aktivnosti.
I za vrijeme rata djeca su, naravno, bila među najpogođenijima, a to je stanje trajalo godinama. Mogla su povremeno izlaziti, ali je svaki izlazak nosio opasnosti od granata ili snajpera. Ipak, mnogo vremena provodila su i u malim podrumima, gdje je većinom bilo smješteno više porodica. Kao svi drugi, i djeca su tokom rata bila više gladna nego sita, često su na podrumskom betonu spavala s jednom dekom, a uz sve to, bila su u velikom strahu jer su i tako mali bili svjesni opasnosti od granata i smrti.
Uprkos svim tim poteškoćama, iz današnje perspektive izgleda da su se uspijevali mnogo bolje zabaviti nego što to čine danas. Znali su se satima igrati a da se ne čuju, igre su većinom izmišljali sami jer igračaka skoro nije ni bilo. Igrali su se s kamenčićima, koncem, papirićima ili čak gelerima i čahurama. Skupljale su se čahure od metaka prema bojama, pa su ih razmjenjivali kao sličice za albume. Ko je imao igračku, taj je imao sreće.
S obzirom na specifičnost vremena, jedna od glavnih igračaka bili su im i pištolji koji su se većinom pravili od drveta ili spajanjem komada plastike. Kroz podrume se često čulo “ta-ta” ili veseli glasovi tokom igranja “žmire”. Parkovi nisu postojali, pa čak ni u mašti, a nakon određenog perioda, djeca su posve i zaboravila na njih. “Sportska aktivnost” bila je put do škole koji su prelazila trčeći cik-cak kako ih snajperisti ne bi pogodili. Od društvenih igara ponegdje bi se našao šah, a skoro sve ostale društvene igre djeca su izmišljala sama.
Danas, za vrijeme kućne izolacije, domovi porodica koji imaju malu djecu izgledaju kao igraonice. Veliki broj igračaka, autići, lego-kocke na sve strane, lopte, bebe, barbike, šerpice, tavice, plastelin, flomasteri, voštane, vodene i drvene bojice, tempere, društvene igre – monopol, Ne ljuti se, čovječe, karte Uno, memorijske kartice – čega sve nema. A opet je djeci dosadno pa se uz sve ovo nabrojano prave nove igračke i izmišljaju aktivnosti i zanimacije.
Zasigurno da je ratno stanje, iz svih perspektiva gledano, bilo mnogo teže nego što je to današnja situacija borbe protiv virusa korona, koja je također teška i ozbiljna, ali ni blizu kao što je bila ratna. Mogućnosti djece tada i danas također su veoma različite. Razlog za sadašnje otežano djetinjstvo u izolaciji možda su, paradoksalno, upravo te velike mogućnosti i sve ono što djeca posjeduju. Ponekad ih je potrebno pustiti da iskoriste svoju maštu i sami se zabave jer oni to itekako znaju i mogu.
Stav