Najveći broj ubijenih Bošnjaka je, uz vrisak, očajni krik, plač, molbe i povike za pomoć, koji su se, naročito noću, stravično širili ulicama Foče, Goražda i Višegrada, zaklan na pet drinskih mostova od Foče do Višegrada tokom decembra 1941. i januara 1942. i bačen u Drinu.
Dan sjećanja u Goraždu se obilježava se 26. januara, to je dan sjećanja na oko 1.400 žrtava četničkog fašizma. Prvi puta je ob ilježen 2005. godine nakon 63 godine, klanjanjem dženaze te bacanjem cvijeća u rijeku Drinu, s tadašnjeg Gradskog mosta, čime je odata počast poklanim Bošnjacima Goražda i okolice u Drugom svjetskom ratu.
Nakon što su četnici ušli u Goražde, koje je napustila italijanska vojska prvog decembra 1941. odmah su počeli sa ubijanjem Bošnjaka i Hrvata u Goraždu i okolini. Žrtve su svirepo ubijane, najčešće su bile zaklane, a zatim su bacane s mosta u rijeku Drinu. U Goraždu je u Drinu s mosta bačeno oko 7.000 ljudi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Za ove zločine osuđen je Draža Mihajlović.
Svakog 26. januara na mostu se odaje počast ubijenima i čuva sjećanje na genocid koji je počinjen u razdoblju od ovembra 1941. do 26. januara 1942. godine. O tome je u svom istraživanju, profesor Smail Čekić, sa Instituta za istražiuvanje zločina protiv čovječnosti, zapisao slijedeće:
Masovni zločini genocida nad Bošnjacima bili su najbrojniji u gornjem Podrinju, odnosno u jugoistočnoj Bosni poslije sporazuma italijanskih okupacionih vlasti s četnicima, početkom decembra 1941. Zbog poznatog napada partizana na Pljevlja i još neka mjesta u Sandžaku u to vrijeme Italijani su povukli svoje garnizone iz jugoistočne Bosne u Sandžak, a vlast u jugoistočnoj Bosni predali četnicima.
Najveći broj ubijenih Bošnjaka je, uz vrisak, očajni krik, plač, molbe i povike za pomoć, koji su se, naročito noću, stravično širili ulicama Foče, Goražda i Višegrada, zaklan na pet drinskih mostova od Foče do Višegrada tokom decembra 1941. i januara 1942. i bačen u Drinu.
Jedan od preživjelih na mostu u Goraždu je to klanje opisao na sljedeći način: “Nas sedamnaest svezali su četnici žicom i odveli na drinski most. Tu su nas klali i bacali u Drinu. Ja sam bio sedmi po redu. Mene su povalili na most gola i onda me je jedan četnik udario nožem u vrat i četiri puta po tijelu. Tada su me bacili s mosta u Drinu. Žica na ruci mi je pukla i ja sam se zaustavio na mostu na gvožđu u vodi. Imao sam snage da sam se zavukao pod most iskrio, dok su ostale poklali i pobacali u Drinu i otišli s mosta.
Bilo je u noći po prilici tri sata po akšamu. Ja sam se vukao ispod mosta sve do zadnje kule, gdje sam skočio na suho i otišao ispod istočne tržnice kroz groblje i preko polja kući. Na pola puta sam pao i ostao ležati, jer sam bio nemoćan i ranjen. Nekoliko puta sam padao na snijegu dok sam došao do kuće. Tu me je brat preuzeo. Ja sam se skrivao. Kasnije su dolazili Luka Vrečo iz Bara i Bogdan Krezović, četnici da me kolju, ali su u tome bili spriječeni.”
Rodoljub Čolaković, istaknuti partizanski funkcioner, u svom dnevniku (februara 1942) na sljedeći način je opisao klanje muslimana na goraždanskom mostu.
“Tu, na taj most, izvodili su pijani ljudi, po zapovijesti svojih pijanih komandanata, muslimane i klali ih tupim noževima i često nedoklane bacali s mosta u Drinu ili ih vješali na željeznu konstrukciju mosta. Tu bi oni visili danima, dok ih nečija ruka ne bi strmoglavila u rijeku. Svaku noć odjekivalo je u jezovitoj tišini varošice zapomaganje žrtava, ali pomoći nije bilo ni od kuda…
I dizao se vapaj nesrećnika, i čulo se potmulo krkljanje, i šibala je po snijegu topla, ljepljiva ljudska krv. Na snijegu i po ogradi mosta ostajali su rumeni tragovi nečovještva i sramote. Svaka kaplja te nevino prolivene krvi ljaga je na velikoj zastavi slobode, koju izrodi srpski hoće da osramote.”
Četnici su “krvavo klanje i pljačkanje” u Goraždu i okolini, prema Izvještaju Kotarske ispostave Goražde, od 18. maja 1942, počeli u večer 30. novembra 1941. Tada su se “podijelili u razne formacije, te se razišli na razne strane i počeli su u masama dovoditi nesretne hapšenike, čija je sudbina bila da na najgrozniji način završe svoje živote na krvavom mostu. Tako su dovodili iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bližnjih kotareva iz okolice Goražda i teritorija ispostave koga god su uhvatili i znali za njega. Čak su za pojedince pravili potjeru, ako su recimo saznali da je nekuda otišao, da spasi goli život. Na most su dovodili cijele grupe od 50 do 300, pa i više. Tada bi na jednu stranu mosta donijeli harmoniku i svirali, a na drugu bi stranu postavili samovoz, te bi upalili motor i dali sav glas tako da bi rad motora, a sviranje harmonike sa druge strane eliminirali vrisak nesretnih žrtava koje bi u to vrijeme klali i na najgori način patili.
Časne sestre koje su odvedene sa Pala, pošto je nad njima po svoj prilici naprije izvršeno nasilje, po ovim zlikovcima zaklane na kamenom mostu. Cijela sela i okolice samog Goražda ostale su bez kuće, a često i bez jedne muške glave. Tako je na primjer u Odžaku povrh Goražda odakle su potekli svi Sijerčići, a koje je naselje staro 5 do 6 stoljeća, gdje je bilo preko 40 domova i obitelji, danas su ostala samo četiri muškarca odrasla, koji su na vrijeme umakli, a kuća više ni jedna ne postoji. Ostalo je samo zgarište. Tako isto, pa još i gore (jer je bilo veće) selo Deževa, gdje su popaljenisvi domovi, a po pričanju očevidaca, tamo nije ostalo nijedno odraslo muško lice. Tako i slično su prošla i druga sela ove ispostave. Grad je imao 75 žrtava koji su poklani. Mnogi kojisu ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne liče na normalne ljude.
Na tri mosta u Goraždu poklano je oko 7.000 ljudi, a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi.”
Četnici su nakon zauzimanja Goražda, prema izjavi Zufera Bešlića, džematskog imama Goražda od 1942, “vodili svoje žrtve u glavnu kasarnu u Goraždu, a zatim ih u transportima u 1 sat poslije pola noći izvodili na drinski željeznički most u Goraždu i željeznički most u Kopačima, prethodno ih opljačkali, poskidali im odjeću i obuću, isprebijane, svezane u grupama od 80 do 100 ljudi zajednički vodili na ove mostove, gdje su klati ili iz puške ubijani, a onda bacani u mutnu i krvavu Drinu.
Ovakvih ljudskih klaonica je bilo mnogo od Ustiprače do Foče na razmaku od 45 km, a najpoznatije su u: Kopačima, Goraždu, Mravinjcu, Osanici, Ustikolini i Foči.
Četnička krvava strahovlada trajala je u našim krajevima od 30. novembra 1941. do 29. januara 1942, a od tada pa do 4. maja 1942. vladali su partizani. U ovom razdoblju prema izjavi jednog preživjelog kadije i drugih, računa se da je na ova tri mosta poklato i poubijano preko 6.000 muslimana. U samom Goraždu ubijeno je tačno 100 osoba, od toga 6 ženskih. Neki ljudi i žene kako očevidci pripovijedaju, da su niz Drinu plovile čitave gomile svezanih u žicu, iznakaženih, polumrtvih, poklatih muslimana, kao balvani kada se pušćaju niz vodu do pilane, tako da su se mogli čuti razni glasovi i vapaji.
Neki su u zadnjim časovima svog života glasno izgovarali tekbire, učili ezane i kelimeišehadete. Neki su pak pomagali i uzaludno i bespomoćno vapili za pomoć. Ovakve islične scene i prizori, parali su srca i osjećaje sestara i braće, kojisu ih slušali.
Bio je veliki broj obešćašćenih djevojaka i žena, ali u manjem omjeru u gradovima, nego li po selima. Po selima su ubijali, mrcvareći starce preko 80 godina, starice i čak malodobnu djecu bacali u zrak i dočekivali na noževe. Na primjer, slijepog starca Osmana Kanlića iz Kanlića kome je bilo preko 80 godina za dugo su mučili i zlostavljali, a zatim zaklali. U Kopačima u jednu kuću utjerali su preko 100 osoba – starica,staraca, žena i djece – probadali ih noževima i klali, konačno su ubacivali zapaljive bombe isve zajedno spalili s kućom.
Selo Deševa kod Goražda sa svojih 25 domova podpuno je spaljeno i sada prolaznik može vidjeti samo zgarište. Tako isto i poznato selo Odžak, odakle potječu Sijerčići, goraždanski dobrotvori i vakifi Džaferbeg i Sinanbeg, koji su svojevremeno upravljali iz Odžaka ovim krajevima istočne Bosne. U ovom selu su popaljene sve kuće, samo je ostala jedna nova, u koju su se trebali useliti ovi ljudi šumljaci.
U selu Bošinu kod Goražda u pravcu Foče, gdje se nalaze bezi Čengići, također su bile jezive slike. Tu su razumije se sve pobili i poklali i konačno su staricu od preko 90 godina, slijepu udovu umrlog Rustembega Čengića masakrirali, po tome s ostalim ženama i djecom u kući zajedno popalili, tako da su samo tek kosti skoro pronađene. Slična je bila klaonica i u Mravinjcu, nedaleko od mekteba, itd.