Za Index.ba piše akademik Žarko Papić
Subjektivni nosilac nacionalizma je oligarhija, spoj moći kapitala i vlasti. U različitim istorijskim uslovima oligarhija se mijenja, od dinastija i vojske, preko socijalističke birokratije i represivnih mehanizama, do savremene tajkunizacije, političke vlasti i organizovanog kriminala, oligarhije.
Nacionalizam je ideologija otuđenja moći i gušenje unutrašnjeg otpora moći, borbe za demokratiju i pravdu. Osnovna funkcija nacionalizma, bez izuzetka, u istoriji je preraspodjela društvenog bogatstva, u korist oligarhije a na račun građana nacije. Da bi to bilo moguće sistem mora biti autoritaran sa „mekim“ oblicima diktature.Velikosrpski nacionalizam to jasno pokazuje, kroz istoriju i u aktuelnoj fazi.
Strategija „Srpskog svijeta“ je, institucionalizovana nizom strateških dokumenata i zakona, čime se poništava suverenitet prije svega BiH i Kosova, a Crna Gora se uz to „osvaja“ na pravoslavno-politički način. Uz laviranje između Istoka i Zapad čime se kupuje vrijeme čekajući povoljne geostrateške odnose, povezuje se sa evropskim nacionalističkim desnicama, uz osnovni oslonac na Putina i Rusku Federaciju. Cilj strategije nije apstraktni „Srpski svijet“ već konkretna Republika Srpska, Sjeverno Kosovo i Crna Gora
(Sjeverna Makedonija je, za sada, odložena) tj. njihovo formalno integrisanje u Srbiju, ili para-formalno u nekom od oblika.
Rat protiv BiH, agresija velikosrpskog nacionalizma, sa unutrašnjim i spoljnim nosiocima, pokazao je da u nacionalizmu, njegovoj ideologiji, svijesti i praksi leži eliminacija drugog. Teži senacionalno-teritorijalnoj „čistoći“ a drugi (nacija, vjera, sopstveni antinacionalisti) su prepreka, smetnja, dakle protivnik.
Preciznije u svakom nacionalizmu, zavisi od stepena ekstremizma i drugih istorijskih okolnosti, leži klica fašizma. Preciznije fašizam je finalni, konačni „proizvod“ nacionalizma. Odatle njemački nacionalizam, koji je postojao u raznim oblicima, na kraju „proizvodi“ nacionalsocijalizam tj. fašizam koji teritorije koje smatra svojim čisti holokaustom na jevrejima i genocidom nad slavenskim narodima.
Za genocid nije bitna brojka ubijenih, bitna je namjera, ideologija koja tome vodi. Zato smo u BiH, imali niz sredina u kojima je realizovan genocid nad Bošnjacima, od Srebrenice do Prijedora i mnogih drugih mijesta. Preciznije, velikosrpski nacionalizam u ekstremnim oblicima pokazao je fašističke osobine. Otpor ratu protiv BiH bio je narodni,
Bošnjaci su se branili da bi opstali, a državu BiH su branili kao međunarodno priznati okvir svoje odbrane. To je, razumljiv i opravdan, korijen identifikacije Bošnjaka sa državom BiH. Podrška međunarodne zajednice državi BiH, stoga se smatra podrškom Bošnjacima što oni doživljavaju pozitivno a drugi sumnjičavo ili negativno.
Suverenitet, teritorijalni integritet, nezavisnost BiH su neupitni i izdržat će svaku, pa i ovu krizu. Država nije apstrakcija, njen opstanak je sredstvo ali cilj je ozbiljniji, blagostanje, pravda i jednakost za sve koji u njoj žive.
Ako velikosrpski nacionalizam ugrožava državnu cjelovitost (time i sve drugo) odgovor ne može biti bošnjački nacionalizam koji mijenja karakter države, teži jedinstvu sa sopstvenom dominacijom. On nije jednak ni simetričan velikosrpskom, javlja se kao reakcija na oba nacionalizma, velikosrpski i velikohrvatski, koji imaju stare aspiracije u novim oblicima protiv BiH. Taj odgovor je pogrešan, ne samo zbog nacionalističke prirode, već i zato što otvara prostor nacionalizmima drugih.
Za BiH je osnovna ravnopravnost naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata, u punom smislu. Višenacionalno društvo i država, bez političkih ravnopravnosti nacija, ostaju u stalnoj krizi što odgovara nacionalnim oligarhijama.
Ustavni termin konstitutivnost je osnova ustavne, dakle, političke ravnopravnosti autohtonih nacija BiH (od ZAVNOBiH-a 1943. do Ustava RBiH iz februara 1993.). Igrati se prevodima tog termina je besmislen pokušaj da se poništi sama nacionalna ravnopravnost.
Instrumenti kojima se Ustavom ostvaruje ravnopravnost, svakako podliježu kritičkom razmatranju, od ingerencija domova naroda, izbornog zakona, itd. Racionalizacija tih instrumenata ne smije voditi ukidanju nacionalne, ustavne, ravnopravnosti.
Suština tih instrumenata, institucionaliziranje razvnopravnosti, je pritisak na dogovor vladajućih partija i traženje kompromisa. Njihovo učestalo korištenje za blokade funkcionisanja ne štetu svih, rezultat su karaktera nacionalnih partija i njihovog interesa da održavaju tenzije, posebno pred izbore.
Međunarodna politika, ne razumijevajući prirodu BiH, često je svojim intervencijama jačala unutrašnje tenzije i otežavala kompromis.
Ideja o ukidanju konstitutivnosti i izbornom principu „jedan čovjek, jedan glas“ nesumnjivo vodi dominaciji većinske nacije, Bošnjaka.
Identična je zahtjevima za promjenu političkog sistema, preciziran u Memorandumu SANU 1986. „jedan čovjek, jedan glas“, jedna izborna jedinica (bez republičkog izbornog sistema), da bi većina Srba izabrala većinu u Skupštini, itd. i tako demokratski došla do političke dominacije.
Pomenuti koncept promjene Ustava i političkog sistema opšti je okvir za „puzajući“ unitarizam, i direktno jača i širi nacionalne podjele.
Funkcionalnost BiH zahtjevala je, u odnosu na Ustav, dodatne nadležnosti na nivou države. Postojeće „prenijete“ nadležnosti su racionalne i bez njih se ne bi moglo funkcionisati. Riječ je o Oružanim snagama, sistemu indirektnog oporezivanja, VSTV-u tj. pravosudnom sistemu, SIPA, OSA itd.
One nisu unitarizam već način racionalnog funkcionisanja, prenijete su na Ustavom predviđen način. Problem sa novoformiranim institucijama na osnovu prenijetih nadležnosti je njihova „partijska okupacija“, njihovo prisvajanje od koalicionih partnera SDA, SNSD i HDZ-a. One, zavisno ko ih „posjeduje“ rade za „političkog vlasnika“, kada neku od njih neka „izgubi“, otvara se problem.
Teško je izbjeći utisku da je „gubitak“ VSTV-a od strane SNSD-a, kasnije i glavnog tužioca od strane HDZ-a, bio stvarni „okidač“ sadašnje krize. Tzv. Inckov zakon, tj. njegovo nametanje je povod a ne osnovni razlog.
Dokument NS Republike Srpske (10.12.2021.) u „povratku nadležnosti“ nesumnjivo je disolucija iz pravnog sistema BiH i de facto čini pretposljednji korak ka secesiji RS. Separatizam je time iz retoričke faze ušao u institucionalnu fazu. Time je jasno pokazana mogućnost realizacije „srpskog svijeta“. Dakle nacionalistički neprihvatljivo i sa jasnim posljedicama, podjele BiH.
Oštra kritika te politike fokusirana je na pravne aspekte, protivustavno djelovanje, krivičnu odgovornost, traže se sankcije međunarodne zajednice.
Kriza je izraz postojećih problema, protivriječnosti dva postojeća koncepta zemlje, „puzajućeg“ unitarizma i separatizma. U osnovi taj problem ne mogu riješiti niti sankcije niti tužilaštva. Može ga riješiti samo nova i drugačija politika, vlast, dakle Izbori 2022.
Zato kritika SNSD-Dodik separatističke politike mora biti fokusirana na građane RS, Srbe prije svega. Povratak nadležnosti značio bi ekonomsku i socijalnu katastrofu u RS, posljedično i BiH. Izolacija, siromaštvo, propast zdravstva i obrazovanja, nezaposlenost, itd.
Obični ljudi niti znaju šta su nadležnosti niti šta je ustavni poredak ali znaju šta je plata, posao, pasoš itd.
Ostajući na prvoj kritici (pravno opravdanoj) kriza dobija oblik sukoba branitelja BiH i branitelja RS.
Netačno, u krizi se, prenosom nadležnosti, brani oligarhija u RS, njene afere i korupcija, sa katastrofalnim posljedicama po građane u RS gdje je oko 90% Srba. Kao i uvijek srpski nacionalizam de facto radi protiv Srba, da bi odbranio interese oligarhije.
Važno je osvijestiti Srbe na egzistencijalnim pitanjima, čemu „turbopatriotizmom“ „bosanske patriote“ oduzimaju svaku šansu.
Takav pristup kritici „povratka nadležnosti“ otvorio bi put promjeni vlasti na Izborima 2022, uz nužno obezbjeđenje integriteta izbora, fer i poštenih izbornih rezultata.
Tako bi se stvarali uslovi za unutrašnji dogovor, ukinule nacionalne tenzije i otvorio prostor građanskoj svijesti unutar svake nacije u nas. Niti građansko društvo može bez nacionalne ravnopravnosti, niti ona može bez afirmacije građana i demokratije. Dvije strane iste medalje.
Ruska agresija na Ukrajinu i dramatična promjena geostrateških okolnosti naše krize, čini najopsnijim po mir i bezbjednost zemlje.
Politika stabilizacija, dogovori i kompromisi ugasit će separatizme i blokade, stvoriti uslove za nove politike i bolju vlast poslije Izbora u oktobru.
Slava Ukrajini do sada, zaustavili su rusku agresiju na prvom koraku, ali ne znam šta je mogući drugi. Bez naše unutrašnje stabilnosti ni međunarodna zajednica nam ne može pomoći, da se sadašnji kontrolisan politički haos može pretvoriti u nekontrolisani, sa svim mogućim posljedicama.