Pismo Stanivukoviću iz Švedske: Mijenjaj Draško, mijenjaj

preporučujemo

Sastanak u Vladi FBiH: Dramatična situacija, prijeti talijanski scenarij

U sjedištu Vlade Federacije BiH u Sarajevu okončan je sastanak na kojem je razgovarano o aktuelnoj epidemiološkoj situaciji i...

OHR: Smjene u rukovodstvu Skupštine BPK nezakonite, čeka se odluka Ustavnog suda

Ured Visokog predstavnika u BiH (OHR) na adresu Skupštine Bosanskopodrinjskog kantona (BPK) uputio je dopis u kojem se između...

Preminuo bivši ministar u sarajevskoj vladi Jusuf Bubica

U 75. godini preminuo je bivši ministar saobraćaja u Kantonu Sarajevo Jusuf bubica. Preminuo je jučer, a dženaza će biti...

Izetbegović o detaljima sastanka u Sarajevu

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, rekao je da je atmosfera na sastanku u zgradi Delegacije Evropske unije u Sarajevu danas...

I prije nego što je s vlasti u Banjoj Luci svrgnuo više nego dvodecenijsku vladavinu SNSD‑ovaca, Draško Stanivuković bio je zvijezda na političkom nebu ne samo bh. entiteta RS nego i šire. Ipak, njegova popularnost dostigla je vrhunac nakon 15. novembra 2020. godine, kada je na lokalnim izborima izabran za gradonačelnika grada na Vrbasu.

Otad je ovaj PDP-ovac, rođen prije 27 godina u Banjoj Luci, postao prava megazvijezda. Sve donedavno, dok nije zasjeo u fotelju gradonačelnika Banje Luke, nema gdje ga nije bilo: čas u Banjoj Luci među narodom, čas u skupštinskoj klupi (tada je, naime, još bio poslanik Narodne skupštine Republike srpske), čas je bio u Beogradu, čas u Sarajevu, čas u Zagrebu… Njegov lik nije silazio s televizijskog ekrana, novine su bile pune tekstova o njemu. Intervjuirali su ga, postavljali mu pitanja, i ovakva i onakva. On je na sva odgovarao, mada bi, bilo je vidljivo, na neka rado izbjegao odgovor.

IMENA SU ITEKAKO VAŽNA

Na neka baš važna pitanja njegov odgovor bio je nedvosmislen i izazvao je bujicu negativnih reakcija, istina, ne u Republici srpskoj i Srbiji (s časnim izuzecima). Tako je ovaj momak, koji je rođen godinu nakon početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu, rekao da u Srebrenici nije počinjen genocid (stravična mu je rečenica da je, kada je o Srebrenici riječ, to “čiča miča, gotova priča”), da presude Haškog tribunala izrečene srpskim zločincima nisu mjerodavne, da Karadžić i Mladić nisu zločinci, da je četnički pokret bio prvi pokret protiv fašizma… Bilo mu je postavljeno i pitanje vraćanja naziva banjalučkih ulica koji su promijenjeni od 1992. godine. Izbjegao je odgovor rekavši da treba pričati o privredi.

To što je Draško rekao za Srebrenicu, Haški tribunal, Karadžića i Mladića te četnički pokret govori gotovo svaki političar iz RS-a. Na tim se pitanjima polaže “prijemni ispit” za političara ovog entiteta. Ako o tim pitanjima govoriš kao što danas Draško govori, položio si. Tako je za sada, a bit će tako sve dok se na obzorju Republike srpske ne pojavi njen Willy Brandt, koji će 11. jula doći u Srebrenicu i kleknuti u Memorijalnom centru u Potočarima. Kleknuti i pokloniti se sjenama na pravdi Boga ubijenih više od osam hiljada Srebreničana. I tek tada bi mogao započeti istinski proces pomirenja na ovim našim ukletim prostorima.

Kada je riječ o vraćanju naziva ulica, i ne samo ulica nego i naselja i još mnogo čega drugog u Banjoj Luci, nema opravdanja za Draškovo izbjegavanje odgovora na ovo pitanje, a i razlog mu je na klimavim nogama. Pitanje imena u Banjoj Luci je važno, uz svo uvažavanje da je privreda u samom vrhu prioriteta. Ono se, naime, pominje već godinama među mnogim “starim” Banjalučanima, kako onima koji u Banjoj Luci žive, tako i onima koji su iz nje protjerani. Sada, nakon što su izbori prošli, oni imaju veće pravo da novom gradonačelniku Banje Luke postavljaju pitanje vraćanja starih naziva. I postavljaju ga, jer, jasno je to i Drašku, mnogi od njih dali su svoj glas njemu, očekujući od njega promjene, uključujući i promjene sadašnjih naziva, odnosno vraćanje starih. Nije njihov glas bio presudan, ali je doprinio Draškovoj uvjerljivoj pobjedi. Još nešto: pitanje vraćanja starih naziva logično je, lahko je rješivo; posebno zbog toga što je danas lišeno ratne i poratne euforije, a ne iziskuje ni materijalna sredstva. Potrebna je samo dobra volja, a Draško bi takvu volju morao imati. On tvrdi da voli svoj narod, ali reče i da voli sve ljude, a zarad tih ljudi trebao bi uslišati njihov zahtjev za vraćanjem Banjoj Luci njenih starih naziva ulica, naselja…

POTIRANJE HISTORIJSKIH VRIJEDNOSTI

A šta se to desilo u Republici srpskoj od 1992. godine kada je riječ o “raščišćavanju” s prošlošću putem promjene naziva ulica, trgova, naselja i mnogo čega drugog? Već u prvoj ratnoj godini (1992) na prostorima koje je držala Vojska RS-a počelo je čerečenje historije s naglaskom na onu koja se odnosi na ove prostore u vrijeme Otomanske imperije i Titove Jugoslavije. Bjesomučno preimenovanje svega u RS-u imalo je duboku nacionalističko-ideološku osnovu. Prvi na udaru bili su nazivi turskog porijekla. Da se ostalo samo na preimenovanju, ni po jada. Ali i uništavalo se, eksplozivom i vatrom, prvenstveno ono što je sveto: džamije, katoličke crkve, obilježja otpora njemačkom fašizmu… Bila je to strategija koju će 11. jula 1995. po ulasku u Srebrenicu Ratko Mladić objelodaniti izjavom koja će kasnije obići svijet i na kraju završiti u Haškom tribunalu: “Napokon je došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovim prostorima.”

Nije preimenovanje i uništavanje mimoišlo ni Banju Luku, možda je ona u tome i prednjačila. Danas Banja Luka, kada je o nazivima riječ, ne liči na onu predratnu. “Obučena” je u potpuno novo ruh koje je uglavnom uvezeno iz Srbije, a kada je riječ o uništavanju “tuđeg”, Banja Luka je na samom vrhu: recimo, svih njenih šesnaest džamija sravnjeno je sa zemljom.

ZLATNA, POČETNA ČETVORKA

Koji nazivi u Banjoj Luci prosto vape da ponovo ugledaju svjetlo dana, kome bi to najprije trebalo vratiti stare nazive, one prvobitne, vjekovne, historijske ? Neka to, u prvu ruku, budu samo četiri naziva, ona koji najjasnije pokazuju svu besmisao njihove promjene tokom ratne i poratne euforije. Četiri naziva uglavnom iz užeg gradskog jezgra: naselja Gornji Šeher (danas Srpske Toplice), Hiseta (Kočićev Vijenac) i Mejdan (Obilićevo). te brdo Šehitluci (danas Banj Brdo). Da nešto kažemo o njima, odnosno o besmislenosti promjene njihovih starih naziva.

Gornji Šeher naselje je poznato po izvorima termalno-mineralne vode još u rimsko doba. Kada su Turci došli na ove prostore, tu su izgradili i prvo naselje današnje Banje Luke. Nakon toga, krajem 16. stoljeća, izgradili su i novo naselje na lijevoj obali Vrbasa, nekoliko kilometara nizvodno. Banja Luka, dakle, tada je imala dva naselja, odnosno grada (turski: šehera): gornji i donji. Ovaj gornji je od tada stoljećima baštinio svoje ime: Gornji Šeher, ali 1992. godine, već s početka ratnih dejstava, neki priučeni krojači prekrojiše mu ime. Ni manje ni više nego u Srpske Toplice.

Čijem je umu u tom haotičnom stanju (uništavanju, protjerivanju, ubijanju…) palo na pamet da mijenja ime ovom banjalučkom naselju? Zar se za takvo nešto imalo vremena? Istina, rukovodstvo Republike srpske bilo je lišeno najveće brige: pribavljanja sredstava i opreme za ratovanje. Sve što je dotad imala JNA prisvojila je Vojska RS-a. Zar je tada važnije bilo promijeniti ime naselju nego sačuvati ljudski život? Izgleda, bilo je. Koliko je za one koji su tada odlučivali o životu i smrti vrijedio ljudski život, zorno pokazuje antologijska izjava Biljane Plavšić, osuđenice Haškog tribunala. Na početku je rata ona izjavila: “Srba ima dvanaest miliona, neka ih pogine šest miliona, onih preostalih šest miliona živjeće kako treba.”

Nije početkom rata stradalo samo ime Gornjeg Šehera. Ista sudbina zadesila je i grb grada Banja Luka. I on (iz doba Titove Jugoslavije) je 1992. godine ekspresno uklonjen. Umjesto njega, javnim konkursom (čuj, rat i javni konkurs za grb grada) izabran je novi grb koji će egzistirati više od dvije decenije, nakon čega će biti proglašen neustavnim, uz obrazloženje da se sa simbolima na grbu ne mogu identificirati svi građani Banje Luke.

Otkud, zaista, naziv Srpske Toplice? Ako je iz ranijeg naziva valjalo izbaciti omrznutu tursku riječ šeher, mogao je naziv biti Gornji Grad. Jes’ vraga. Asociralo bi to na naziv naselja koje postoji u Zagrebu, a Zagreb je tada u Banjoj Luci važio za ustaški grad. Valjalo je smisliti nešto drugo. I tu vrag umiješa svoje prste: upotrijebi se riječ Toplice, a to je hrvatska riječ za banje. Kako se dogodio ovaj gaf, Bog sami zna. A što se tiče riječi Srpske, bilo je to i za očekivati. Tada je to bila najpopularnija riječ u vokabularu na ovim prostorima. Skoro da je sve tada nosilo naziv srpsko, počevši od imena samoproglašene republike, imena gradova, flore (sjetimo se: srpske šume), nekretnina (sjetimo se: srpske željeznice)…

Hiseta su doživjela “vaskrsenje” iste godine kada i Gornji Šeher. Naselje je tada preimenovano nakon što mu je prvobitno ime (na turskom hise znači dio) iz vremena Otomanske imperije prkosilo kroz stoljeća. Dobi te 1992. godine ovo naselje jedno “književničko” ime: Kočićev Vijenac. Po Petru Kočiću, književniku, pripovjedaču i narodnom tribunu sa Zmijanja, nedaleko od Banje Luke. Nije jasno šta je to što “spoji” ovo naselje i književnika, a nije jasno ni čime to Kočić zasluži da pored gradskog parka njegovo ime nosi i gradsko naselje. Ako se tome doda da je nekada i gradska biblioteka nosila njegovo ime, a da se ne tako davno Kočićev lik našao i na današnjem grbu grada Banja Luka, onda bi mu s pravom mogao pripasti epitet najznačajnije ličnosti u banjalučkoj petovjekovnoj historiji. I sam Kočić, pravdoljubiv kakav je bio, rekao bi da je to previše.

Mejdan (turski: megdan, što znači borbabojno polje) je u tursko doba bio veliki prostor za vojne vježbe turske posade smještene nedaleko u tvrđavi Kastel, a kasnije jedna od brojnih banjalučkih mahala (naseljenih područja). Preimenovan je u Obilićevo, po jednom od najistaknutijih junaka u historije Srbije, Milošu Obiliću, koji je u čuvenoj bici na Kosovu polju (juna 1389. godine) prevarom uspio doći do turskog sultana Murata i nožem ga ubiti, nakon čega će i sam biti ubijen.

I na ovom preimenovanju može se vidjeti kakvih je razmjera bila srbizacija svega u Banjoj Luci tih ratnih i poratnih godina. Tako se i desilo da se u traženju zamjene za ime naselja Mejdan posegne daleko u historiju Srbije, dakle druge države, pa čak tako daleko u vrijeme kada se za Banju Luku nije ni znalo, čitavo stoljeće prije toga. Banja Luka se, naime, kao naseljeno mjesto pominje po prvi put 1494. godine. Paradoksalno, zar ne?

Ova “ljubav” za mnogo šta što je iz Srbije nastavit će se u Republici srpskoj sve do današnjih dana. Nije onda nikakvo čudo što se ovdje navija za srbijanske ekipe kada igraju protiv ekipa iz Bosne i Hercegovine (u kojima igraju i igrači koji žive u Republici srpskoj). Nije ni to što sva najveća priznanja (ordeni) Republike srpske pripadoše “strancima” (čitaj: uglavnom visokim funkcionerima Srbije), kao da u ovom entitetu nema zaslužnih pregalaca.

Šehitluci su brdo iznad Banje Luke. Prema neprovjerljivim pripovjedanjima, na ovom je brdu sahranjeno nekoliko banjalučkih muslimana (šehida) koji su krajem 18. stoljeća poginuli u sukobu s Austrijancima, prilikom njihovih čestih upada na ovo područje. Od 1933. godine, kada je u znak sjećanja na njihovu pogibiju ovdje podignuto manje prigodno obilježje, za ovo brdo udomaćio se naziv Šehitluci. Na ovom se brdu od 1961. godine nalazi spomenik, podignut u znak sjećanja na nekoliko hiljada poginulih krajiških partizana. S vremenom je taj spomenik postao simbolom Banje Luke. Odmah je 1992. godine ta simbolika urušena. Ostao je spomenik, ali je promijenjeno ime staništa na kojem je spomenik bio decenijama.

Banj Brdo je to novo ime. Otkud se ono izvuče? Banj je stari, davno iščezli pridjev, koji znači banov. To ime u “prevodu” znači Banovo Brdo. Pa da, opet je to “uvoz” iz Srbije, konkretno iz Beograda. Beograd ima svoje Banovo Brdo.

Nije trebalo ovom sramnom promjenom imena “uznemiravati” poginule ljute Krajišnike “utkane” u spomenik. Pa i oni su svojevrsni šehidi, poginuli na putu slobode, tačnije na putu od okupacije 1941. do slobode 1945. godine.

Evo, gospodine Draško, ja ovaj javni poziv napisah u svoje, ali vjerujem i u ime mnogih “starih” Banjalučana. Sada si ti na potezu. Ili ćeš se oglušiti o ovaj javni poziv i time pokazati da je i pitanje vraćanja prijašnjih naziva za tebe “čiča miča, gotova priča”, ili ćeš posegnuti za svojim gradonačelničkim ovlastima i to pitanje pokrenuti u gradskom organu u čijoj je to nadležnosti.

Ako se odlučiš za ovo drugo, imat ćeš oponenata. Njima možeš reći, između ostalog, da se ni matica Srbija, napose Beograd, nije odrekla svojih mnogih naziva koji potječu iz perioda višestoljetne vladavine Otomanske imperije na njenim prostorima, iz historije koja se ne može tek tako izbrisati. Reci im: Ako Beograd može imati Topčider (turska riječ preuzeta iz perzijskog jezika, a znači tobdžijska dolina), može i Banja Luka imati Gornji Šeher. Kada Beograđanima ne smeta ime Karaburma (na turskom znači crni prsten), što bi novopečenim Banjalučanima smetalo ime Hiseta? Ime Mejdan ne bi trebalo iritirati nikoga u Banjoj Luci, kao što nikoga u Beogradu ne iritira ime Dorćol (četiri puta značenje je ove riječi na turskom jeziku). Beograd se ponosi Kalemegdanom (na turskom kale znači tvrđava, a megdan borbabojno polje) i na njemu spomenikom “Pobjednik”, pa zašto se i Banja Luka ne bi ponosila Šehitlucima i spomenikom palim Krajišnicima? I mijenjaj, Draško, mijenjaj. Za početak, kako rekosmo, mijenjaj samo ova četiri naziva. Pokaži dobru volju za takvo nešto. I za kraj, sretno ti bilo na odgovornoj funkciji gradonačelnika grada (šehera) Banja Luka.

Najnovije

Sindikat policije KS: Najoštrije osuđujemo omalovažavanje naših službenika

U vezi sa jučerašnjim događajem na području općine Novo Sarajevo i hapšenja novinarke i aktivistice Nidžare Ahmetašević, oglasili su...