Kada bi postojalo neko takmičenje u naivnosti ili, bolje rečeno, u izostanku onoga što Amerikanci nazivaju situation awareness, uvjerljivo bi prvo mjesto osvojio sarajevski građanski intelektualni kružok. Potpuni izostanak percepcije događaja u sredini u kojoj žive u odnosu na vrijeme i prostor te nerazumijevanje značenja tih događaja i šta oni najavljuju u kontekstu budućih dešavanja osnovna je karakteristika svih intelektualnih napora ove samoljubljive grupe opasnih intelektualnih diletanata.
Ovih su dana upravo ovakve intelektualne “kvalitete” pokazali Husnija Kamberović i Haris Pašović, i to u vezi s istim događajem, velikosrpskim divljanjem srpskih učenika u Srebrenici. Tako je Kamberović, gostujući na TV Hayat, ustvrdio kako se srpski učenici u Srebrenici identificiraju s četnicima zato što misle da su četnici antifašisti te da nisu svjesni šta promoviraju! I ne samo to, Kamberović tvrdi da je u pitanju problem historijskog revizionizma, koji je na sceni od kasnih osamdesetih i koji četnike predstavlja kao borce za srpsku stvar, a ne fašiste. Kakva naivnost!
Kao prvo, očigledno ljevičarskom ideologijom opterećeni Kamberović ne razumije da pojam fašizma ne igra bilo kakvu ulogu u ovom slučaju. Takvi su termini ovdje nepoznanica jer je riječ o vrijednostima koje potječu iz kuća i koje se prenose generacijski. Čitav morbidni performans srpskih učenika nije izveden da bi se isprovocirao i uvrijedio “strani okupator” ili njegovi potomci, neki njemački ili italijanski turisti, već komšije Bošnjaci. Srpski učenici vole JVuO, RČP kao i VRS ne zato što su se ovi “borili protiv fašizma” nego zato što su ubijali “Turke”. Kamberović očigledno ne zna da su najpopularnije pjesme i poskočice u ovoj demografiji Moj je tata zločinac iz rata, Bože, šta mi je, ruše mi se džamije, Ne volim te Alija zato što si balija, Turci, bolje da vas nema, Da zna bula kakva je slanina, Džamije u oblake lete, i tako dalje i tako gore – sve redom antifašistički pjesmuljci.
Srpska omladina, zadojena velikosrpstvom i okruženjem u kojem žive i iz kojeg potječu, nije obmanuta ili prevarena u vezi s tim ko su četnici, oni jako dobro znaju šta i koga promoviraju, znaju šta su četnici radili i kakve su pokolje pravili nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata te se baš zato s njima i identificiraju. Uostalom, u ogromnom broju slučajeva, to su bili upravo njihovi djedovi i pradjedovi!
Ovakvo Kamberovićevo nepoznavanje društva u kojem živi i izmišljanje opravdanja ondje gdje ih ne može biti nije toliko čudno ako znamo da je riječ o osobi koja iz čisto ideoloških razloga i promocije nekakvog zajedništva po svaku cijenu baca vlastitu profesiju pod noge pa u napadu revizionizma tvrdi da “nije moguće utvrditi tačan datum osnivanja Sarajeva, pogotovo zbog jakih argumenata koji dokazuju da postoji kontinuitet razvoja predosmanskog naselja i kasnijega grada Sarajeva”, pa čak i to da je obilježavanje osnivanja Sarajeva “na tragu dalje dezintegracije našega društva”, te da to “dijeli narode u Bosni i Hercegovini”.
Ali Haris Pašović uspio je čak i nadmašiti Kamberovića i pokazati gotovo komično odsustvo i intelektualnog poštenja i zdravog razuma. Također gostujući na Hayatu, komentirajući istu ovu temu, Pašović je došao do nevjerovatnog zaključka. Naime, on smatra da nije u redu preko leđa ove fanatizirane srpske nejači “prelamati političke interese” te da bi najbolje bilo da se napravi nekakvo zabavno veče “mladih Srba i Bošnjaka” na kojem bi se ovi upoznali jer “nisu u pitanju dva kontinenta”.
Šta reći? Pored potrebe da se cijeli događaj, u cilju “zajedništva”, nekako minimalizira onom pričom o zlim političarima koji zavađaju narode, najviše zapanjuje Pašovićev pokušaj da razloge za velikosrpski šovinizam učenika pronalazi u ideji nekakvog otuđenja.
Kao prvo, riječ je o učenicima koji žive u istom gradu kao i njihove bošnjačke razredne kolege s kojima godinama sjede u istim klupama te se samim tim srpski i bošnjački učenici sasvim dobro poznaju. Nije riječ ovdje o nekom incidentu jer, eto, jedna grupa ne poznaje osjećaje druge grupe te nije svjesna kakvu poruku šalje. Štaviše, baš kao i simboli koji se nalaze u školi ili na svečanosti prilikom koje je došlo do incidenta, sve je u funkciji činjenice da se odlično zna kome se i kakva poruka time upućuje.
Drugo, kako je moguće da Pašović tvrdi da je uzrok takvog šovinizma nepoznavanje kada znamo da su roditelji generacije kojoj pripadaju ova djeca živjeli u sistemu u kojem je nacionalna mješovitost bila dio ideološke i političke platforme društvenog inžinjeringa, pa se nije samo družilo na “zabavnim večerima” ili radnim akcijama već se i zabavljalo, ženilo, udavalo i kumovalo, ali da su se, uprkos tome, desili zločini nepojmljivi ljudskom umu? Tražiti razloge za endemični velikosrpski šovinizam u nekakvoj otuđenosti među narodima nije samo intelektualno nepošteno već je i u funkciji relativizacije ovog fenomena te prebacivanja odgovornosti za njega na leđa žrtve.
Kako objasniti ovaj zapanjujući nedostatak percepcije prave prirode događaja i društva koji iskazuju Kamberović i Pašović? Riječ je o osobama koje su obrazovane, društveno aktivne te imaju sasvim dovoljno godina da poznaju državu i društvo u kojem žive i naprosto je nemoguće da je na djelu neka čisto intelektualna potkapaciranost. Čini se da se razlog za pokazani diletantizam krije prije svega u ideološkom oglavu zbog kojeg građanski intelektualci nisu sposobni gledati oko sebe i percipirati šta se zaista dešava.
Oni nisu kadri pošteno ni razmisliti, a kamoli govoriti o implikacijama i stvarnim razlozima određenih događaja jer bi se onda morali suočiti s potpunim besmislom vlastitih svjetonazora i bankrotom ideologije koju baštine. Umjesto gledanja ružnoj i teškoj istini u lice, mnogo je lakše, ugodnije, “politički korektnije”, ali i probitačnije zavaravati se besmislicama. Na sve to, oni žive i djeluju u svojevrsnim tornjevima od slonovače, strogim centrima velikih bošnjačkih sredina, ušuškani i zaštićeni živom bošnjačkom masom od stvarne i svakodnevne manifestacije srpskog i hrvatskog šovinizma, te stoga zaista i ne znaju šta se dešava.
Ali sve bi to možda ostalo na nivou ličnog izbora da nije riječ o društveno aktivnim osobama koje svoje zablude šire i nameću kao moralno ispravne, pa ih čak i politički artikuliraju. Tu nastupa prava opasnost, jer kada se ovakvo odsustvo percepcije okruženja, kakvo su pokazali Kamberović i Pašović, spusti na jedan kolektiv i postane dominantno stanje uma, taj kolektiv redovno nastrada. (M. Drnišlić)
Stav