Kako napredujemo u životu, tako saznajemo i granice naših mogućnosti.
S napretkom ili bez njega, radni narod Bosne i Hercegovine kroz historiju je pokazao i dokazao da znamo i možemo sve. Samo kada nam se pruži prilika da to što možemo i pokažemo.
Savremeni zapadni svijet odavno je shvatio radnu sposobnost bosanskohercegovačkog radnika. Svih profila i zanimanja. Treće zemlje su se u vremenu ekonomskog napretka dobrano uvjerile šta to može bh. radnik i šta su nekada mogle bh. kompanije. Gradili smo Irak, Libiju, po Sibiru, Evropi i Americi. Gradimo i danas, od istoka do zapada od juga do sjevera.
No, najmanje radimo tamo odakle krećemo. U svojoj državi kvalifikovani i sposobni radnik nije u mogućnosti saznavati svoje granice kako to opisa Henry Ford.
Mi u Bosni i Hercegovini saznajemo jedino granice dna i konstantno ih pomjeramo. Bh. radnik nije ofalio, niti je izgubio išta od onoga što ga već decenijama krasi kao profesionalnog, poštenog, radnika koji svoje obaveze završava na najbolji mogući način.
Taj bosanskohercegovački radnik izgubio je radno mjesto. Njegove firme su opljačkali do posljednje marke, njegove gazde su ga isušile do posljednje kapi znoja, a onda poslali na prinudni odmor, čekanje… I sada taj vrsni radnik čeka, duma i duhani, jer posla nema u zemlji koja vapi za obnovom i razvojem. Taj bh. radnik sada je od čovjeka koji pomjera granice napretka postao teret porodici, ali i društvu u cjelini. Hoda od općine do kantona, kumi, moli, da dobije kakve crkavice, socijale, da on i porodica prežive koji dan. Nekada su ti radnici od afričkih i azijskih pustinja pravili oaze života, a danas umjesto po građevini hodaju po kontejnerima i odlagalištima otpada. Jer, valja pronaći koji otpadak i vratiti nadu da će dočekati novi dan.
Istina, oni s imalo iskustva, kojima veliki bh. giganti nisu poništili životne mogućnosti spakuju kofere i odlete u svijet u kojem mogu graditi i život i savremene objekte. Takve potom gledamo na naslovnicama stranih i domaćih medija u pričama kako su kao migranti i disidenti iz paklenog života došli do nepojmljivih visina. Rijetki se među takvima planiraju ikada vratiti u BiH, zauvijek će ostati zapadni evropljani, ali skoro sigurno neće dočekati da rove otpad kako bi preživjeli.
Treća generacija su oni koji dolaze. Oni koji tek treba da prave karijere, da budu oslonac i ekonomije i privrede Bosne i Hercegovine. Takve najprije osakate u obrazovnom procesu, gdje ih uče koliko Kina proizvede riže, a koliko Indija čelika. I tako, godine prođu, a budući stručnjaci bivaju zatupljeni nepotrebnim, a potpuno ne potkovani neophodnim znanjem.
Problem je što se ovdje prvo radno iskustvo lakše stječe u kockarnici i kazinu, nego u kakvoj dobroj kompaniji. Jer, ovdje ti svi traže iskustvo, a niko ti ne pruža priliku da stekneš to iskustvo. I tako se mlad čovjek, u najboljim godinama, polako gura u centrifugu u kojoj se okreće oko svoje ose. Živi na budžetu roditelja, društvu ne doprinosi ni na koji način, a htio bi da bude jednak sa vršnjacima u normalnim zemljama.
Tada na scenu stupaju dežurni mudroseri, matori i sredovječni stručnjaci koji su dozvolili da njihove fabrike prodaju u rasponu od pola do marke. Oni, ali i većina drugih koji više nisu mladi danas djeci i mladima drže predavanja kako uvijek ima posla samo se treba potruditi. I ta predavanja uglavnom drže između ovjeravanja kartona očaja, koji potvrđuje da ste se prijavili na biro za zapošljavanje, koji ne zapošljava.
Priča je uvijek ista, bez obzira jel mlad čovjek proveo godine u školovanju ili klošarenju. Poruke su univerzalne za sve mlade u Bosni i Hercegovini. Eno, ima, beri maline, sezonsko voće…. I tako redom, a kada bi nekim čudom mlad čovjek uspio da danas odradi sve te poslove koje mu predlažu zaradio bi za hljeb i cigarete. Dakle, crnčio bi 8 do 10 sati za ono što će potrošiti tokom crnčenja.
Zato, gospodo mudroseri prestanite mladim ljudima ubijati svaku šansu da pomiču svoje granice. Jer, eto nisu sva djeca Bosne i Hercegovine rođena da beru maline i kopaju ulice. To na kraju krajeva nisu poslovi, to je svjesno ulaženje u sezonsko robovlasništvo. I dok pričamo o odlasku mladih, oni sve više nestaju. Odrastaju i postaju ljudi koji sanjaju dok žive očaj. Zato je vrijeme da se kaže DOSTA. Vrijeme je da mladi u Bosni i Hercegovini konačno dignu glavu iznad malinjaka i kanala i da krenu s kreiranjem novog sistema.
Mladima vitalni interes mora biti rad i napredak, a ne potrošene političke galamdžije i njihova zaštita. Jer, sve dok iz torova budu branili lažne vođe radno iskustvo bit će privilegija podobnih a ne sposobnih. Ne promijene li mladi koordinate kretanja, radnik će osim iz fabrika i pogona ispariti i kao riječ iz jezika.
“Ne boj se neuspjeha. Nije neuspjeh grijeh nego niski ciljevi. U velikim poduhvatima je slavno čak i ne uspjeti.” (Bruce Lee)