Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Ponovo se u medijskom prostoru može čuti retorika prijetnje i izraženih netrpeljivosti na relaciji Sarajevo – Beograd. Ova retorika ne doprinosi dobrosusjedskim odnosima i pokazuje da i Zagreb i Beograd nemaju namjeru da stabiliziraju region, već upravo suprotno.
Nije neuobičajeno da se na konstantne provokacije Beograda koje su dio šire priče o revindikaciji našeg entiteta RS i Kosova, neko od političara iz Sarajeva odluči reagovati. Ovaj put burne reakcije izazvao je intervju koji je novoizabrani član Predsjedništva BiH Željko Komšić dao za srbijanski Telegraf.rs. U tom svom intervjuu Komšić je kazao – „Što se tiče Hrvatske i odnosa generalno sa Srbijom i Hrvatskom, možete računati na mene, jer ću u punoj mjeri biti posvećen tome da to budu dobri i prijateljski odnosi. Ali, molim vas, i u Zagrebu i Beogradu, samo da znate gdje prelazite granicu. I gdje pokazujete dokumente. To je na Savi, to je na Drini, to je na Uni. Samo to poštujte i nećete imati nikakvih problema sa mnom”.
Ova izjava je na tragu onoga što i Zagreb i Beograd koordinirano rade, odnosno što već godinama orkestrirano negiraju i ne žele da iskreno priznaju i prihvate, a to je puno priznavanje međunarodnih granica i državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine. I Srbija i Hrvatska još uvijek imaju aspiracije na državni teritorij Bosne i Hercegovine i to čak otvoreno i zagovaraju. U posljednje vrijeme Hrvatska je u punoj diplomatskoj ofanzivi i to u ni manje ni više nego u institucijama Evropske Unije, gdje aktivno lobira na usvajanju novog Izbornog zakona zasnovanog na apsolutnoj etničkoj segregaciji Hrvata od Srba i Bošnjaka u procesima demokratskih izbora u entitetu Federacija BiH. Sa druge strane Beograd na sve moguće načine svojata naš entitet RS, i ponaša se kao da se u najmanju ruku radi o Vojvodini. Stoga i ne čudi to što se ministar odbrane Republike Srbije Aleksandar Vulin obrušio na gore izrečenu izjavu Željke Komšića, i kazao kako „Srbiji ne može da preti niko, a pogotovu ne nemoćni Željko Komšić“.
Bez ambicija da branim Komšića, duboko vjerujem da će neko gospodinu Vulinu da objasni, da je taj “nemoćni” Željko Komšić izabran voljom građana Bosne i Hercegovine na demokratskim izborima, sviđalo se to meni, njemu, nekom drugom ili ne. Isto tako bi bilo jako lijepo s obzirom da Srbija ima glasovite vojne stručnjake, da neko od njih pojasni gospodinu Vulinu, da Bosna i Hercegovina, njene institucije i njeni državnici nemaju potrebe prijetiti nikome, a posebno ne Srbiji. Mislim da je krajnje nerazumno da bilo koji ministar odbrane Srbije oštro reaguje na navodne prijetnje i izjave političara iz Bsne i Hercegovine.
Čovjek na toj funkciji bi morao biti duboko svjestan činjenice da Miloševićeva vojno-policijska hunta u kapacitetu četvrte vojne sile u Evropi nije uspjela da savlada otpor Bosne i Hercegovine koja u momentu stupanja agresorskih trupa na njenu teritoriju nije imala organiziranu vojnu silu. No, kada neko iz Bosne i Hercegovine iznese jasan stav baziran na toj činjenici, odnosno nepobitnom argumentu da Bosna i Hercegovina danas ima svoj Ustav, svoje državne institucije i svoju državnu granicu, onda sva kakofonija koja potom nastane daje punu snagu Čerčilovoj izreci da je „Stav mala stvar, koja pravi veliku razliku“.
I Beograd i Zagreb u svojim geopolitičkim kalkulacijama igraju na kartu Rusije i njenog sve većeg uticaja u Evropi. Nadaju se da će Moskva dati zeleno svjetlo za rastakanje Bosne i Hercegovine pod njenom zaštitom, da će pri tom Evropa da okrene glavu, a Washington da bude nezainteresiran. Poseban problem je to što mi u BiH, a i u regionu općenito imamo političare sa posebnim potrebama koji apsolutno ne razumiju ovu veliku igru Istoka i Zapada u koju su i sami uvučeni. Njihov problem je u tome što ne shvaćaju da je ovakva Bosna i Hercegovina bez sukoba idealna za proizvodnju vještačkih kriza koje destabiliziraju region i odbijaju strane investicije.
Posebno one koje bi bile uložene u energetski sektor ili ne daj Bože u nove pomorske i kopnene rute za transport zemnog ili tečnog gasa prema Evropi, poglavito prema Njemačkoj. Ako pri tom uzmemo u obzir da je Hrvatska sa svojim pomorskim lukama idealna za skladištenje i transport tečnog gasa LNG-a, onda je potpuno jasno zašto je „Rusnjaft“ dao ponudu za kupovinu INA-e u čijem vlasništvu su postrojenja za skladištenje plina u lukama, zašto se dogodila afera AGROKOR, zašto su se Rusi umiješali u izborni procesu BiH i zašto je upravo Hrvatsko pitanje i Izborni zakon u BiH kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U takvom razvoju situacije u kojem bi Hrvatska bila tranzitna baza za dostavu većih količina LNG-a, Ruska Federacija ne bi prezala da u duhu hibridnog rata i sama uspostavi svoje vojno prisustvo na Balkanu kako bi izazivanjem novog sukoba osujetila planove za alternativnu opskrbu Evrope plinom. Naravno, ovo je jasno svima osim Uredu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja kao papagaj ponavlja da se ne miješa u unutrašnje stvari BiH, ali…
Samo od izgradnje „Sjevernog toka 2“ Ruska Federacija očekuje 180 milijardi eura godišnjih prihoda u odnosu na dosadašnjih 80 milijardi eura od Njemačke privrede. Posebna značajka ovog energetskog projekta je ta što će Rusija i Njemačka biti direktno povezane plinovodom bez zemlja posrednika. Da ni SAD i NATO saveznici ne sjede skrštenih ruku govori podatak da će u ljeto ove godine proraditi i “Transanadolijski plinovod” (TANAP), što je potvrdio ministar energetike i prirodnih resursa Turske Berat Albayrak. Početni kapacitet plinovoda je 16 milijardi kubnih metara plina godišnje što nije ni blizu kapaciteta „Sjevernog toka 2“ koji se procjenjuje na 110 milijardi kubnih metara godišnje. No, njegova ruta koja se proteže od Azerbajdžana i ide prema zapadnim granicama Turske omogućava kvalitetno proširenje kapaciteta i pružanje alternative ruskim plinovodima u Europi, šta mislite preko koje teritorije – preko teritorije Balkana.
Ovaj projekat, je spasio Tursku od veće ekonomske krize, jer je Ruska Federacija učinila sve da političkim i ekonomskim ustupcima Erdoganu opstruira ovaj projekat, što je izazvalo povlačenje zapadnih investicija iz Turske i krizu turske lire. Ako se monolitna turska privreda dobro zaljuljala uslijed poremećenih odnosa Moskve i Washingtona, šta tek mi treba da očekujemo na Balkanu sa zakržljalom ekonomijom, mega-korumpiranim državnim strukturama i organiziranim kriminalom koji svojom silinom prijeti da nakon 100 godina preuzme primat od italijanske mafije.
U ovom ozbiljnom historijskom trenutku, gdje bi povlačenjem Washingtona iz sporazuma sa Rusijom o zaustavljanju razvoja nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa iz 1987. godine započeo novi ovaj put hibridni rat i nova utrka u naoružanju super sila, naš region se odjednom našao u specifičnom geopolitičkom statusu sa aspekta ekonomskih odnosa supersila u oblasti energetike.
Sa druge strane realnija opasnost po stabilnost regiona su naši političari, koji opterećeni vlastitom korumpiranošću, infantilnošću, indolentnošću, nacionalizmom i šovinizmom potpuno nespremni ostavljaju ovaj prostor svakoj vrsti manipulacije i to za sitne pare, bakšiš zapravo. Ukratko, naš tradicionalni balkanoidni krkanluk nam ne dopušta bilo kakav progres, već nas stalno vuče ka blatu moralne dekadencije i straha od novog sukoba. Upravo tu Ruska Federacija otvoreno traži svoju šansu da u geopolitičkom i geostrategijskom smislu ovlada ovim prostorom.