General Vahid Karavelić bio je komandant 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme Baručijine pogibije. Na pitanje zna li ko je Šemso Baručija, odgovara: “Kako ne znam, Šemso je bio kod mene u Komandi. A što me pitate za Šemsu, ima li neki povod?” Nakon što smo mu objasnili da je riječ o inicijativi za izmjenu imena, general Karavelić ljutito je rekao: “To treba spriječiti.”
Općinsko vijeće Novo Sarajevo usvojilo je prijedlog da se sportska dvorana na Grbavici imenuje po Goranu Čengiću. U fokusu javnosti bilo je “pucanje ‘Trojke’”. Naime, vijećnici Naroda i pravde napustili su sjednicu jer načelnik Hasan Tanović, koji je na to mjesto izabran kao kandidat upravo ove stranke, nije povukao prijedlog s dnevnog reda. To je, po njihovom mišljenju, trebao učiniti jer je novi pravilnik o imenovanju ulica i drugih objekata u javnoj raspravi.
Koalicioni partneri nisu marili za to pa su vijećnici NiP-a napustili sjednicu. No to su njihovi koalicioni odnosi, ono što izglasa Naša stranka s tim se slaže i NiP bez obzira na to jesu li glasali ili nisu. To ih ne amnestira. No mnogo važnija jeste inicijativa koju su usvojili vijećnici Općinskog vijeća Novo Sarajevo da se bivša kasarna “Šemso Baručija” u Velešićima, koja je sada sportsko-rekreaciona zona, preimenuje u “Vinko Šamarlić”.
Nije nimalo pametno ime jednog heroja odbrane Bosne i Hercegovine zamijeniti imenom drugog heroja jer proizlazi da neko sada pravi gradaciju nečijeg herojstva i zaslužnosti za odbranu države, da je Šemso Baručija, “zlatni ljiljan”, manje zaslužan od Vinka Šamarlića, nosioca “Zlatne policijske zvijezde”, “Medalje za hrabrost” i “Ordena zlatnog grba sa mačevima”.
Imenom Vinka Šamarlića, džudiste koji je odbio otići trenirati u sklopu priprema za Olimpijske igre da bi ostao braniti Bosnu i Hercegovinu i poginuti za nju, nazvana je jedna sarajevska ulica, a pokrenut je i memorijalni džudo-turnir čiji je organizator JK “Željezničar”. Ako ostane ovako kako je sada, sačuvat ćemo spomen na obojicu, ako bude kako je “Trojka” naumila, Šemso Baručija past će u zaborav.
A znate li ko je Šemso Baručija? Znate li kako je poginuo?
Šemso Baručija rodio se 4. maja 1960. godine u Foči. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan” dobio je 1994. godine. Bio je član Komande 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Poginuo je 11. oktobra 1994. godine na Moševačkom brdu (kod Vareša), u činu kapetana, na dužnosti referenta za planiranje i obuku inžinjerskih jedinica. Sahranjen je u haremu Alipašine džamije.
General Vahid Karavelić bio je komandant 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme Baručijine pogibije. Na pitanje zna li ko je Šemso Baručija, odgovara: “Kako ne znam, Šemso je bio kod mene u Komandi. A što me pitate za Šemsu, ima li neki povod?” Nakon što smo mu objasnili da je riječ o inicijativi za izmjenu imena, general Karavelić ljutito je rekao: “To treba spriječiti.”
“Šemso je svoj život za Bosnu i Hercegovinu položio kao i mnogi drugi, ali za razliku od mnogih drugih, ne umanjujući ničiju žrtvu, na najhrabriji mogući način. Ispričat ću vam kako je to bilo, da steknete dojam o tome ko je bio Šemso Baručija. Izvodili smo operaciju na treskavičko-bjelašničkom platou 1994. godine i ostvarili uspjeh, ali agresor nas je žestoko napao na sasvim suprotnoj strani, na Moševačkom brdu kod Vareša. U tom agresorskom napadu snage 1. korpusa popustile se nakon gubitka velikog broja ljudi. Agresor je zauzeo kotu Moševačko brdo. Ako niste bili na Moševačkom brdu, morate znati da je to bila izuzetno gusta i visoka crnogorična šuma. Nakon agresorskog napada i žestokog granatiranja, šuma je od granata i gelera ostala potpuno sasječena, ostali su samo patrljci da vire iz zemlje.
Kada su me obavijestili o napadu, odmah sam krenuo s Treskavice na Moševačko brdo. U momentu kada sam stigao, Šemso Baručija i Hašim Spahić, komandant 16. divizije, nekako su zajedno, ne čekajući pomoć, izvršili protunapad s ciljem vraćanja vrha Moševačkog brda, izašli su na sami vrh i u borbi prsa u prsa s neprijateljem obojica poginuli. Njih dvojica su tim hrabrim podvigom položili živote. Danas ne smijemo dopustiti nekim neukim ljudima, koji su na vlasti u Novom Sarajevu, da se neodgovorno odnose prema imenu Šemse Baručije. Taj čovjek ima ogromne zasluge za odbranu Bosne i Hercegovine. Položio je život na najhrabriji mogući način, nije ga pokosila granata negdje u pozadini. Takvi kao on odbranili su Bosnu i Hercegovinu. Neka mene pozovu na sjednicu Općinskog vijeća da im ja kažem ko je bio Šemso Baručija”, ispričao nam je general Karavelić.
Šemsi Baručiji klanjana je dženaza ispred Alipašine džamije u Sarajevu. Tu je i ukopan. Na internetu možete naći snimak dženaze koju je predvodio Ismet-efendija Spahić, tadašnji zamjenik reisul-uleme. Tada je Spahić kazao rečenicu koju bi vrijedilo ponoviti i danas: “Smrt sama po sebi dovoljno govori da mi ništa više i ne kažemo.” Šemsina smrt baš je takva, ona govori sve o Šemsi Baručiji.
“Ovo je značajna pouka i poruka za nas: bez spremnosti na umiranje nema Bosne, nema mene ni tebe. Pogledajte, ovdje su Enver Šehović, Safet Zajko, sada i Baručija, sve momci s Drine u haremu. Jasno kažemo: vratit ćemo se mi na Drinu. Pogledajte mu oca, pun ponosa, ispraća sina, zna da je on živ da življi ne može biti, življi od onih koji traže pasoše da bježe. Ustrajmo u borbi, budimo ljudi, ostanimo ljudi”, kazao je efendija Spahić.
Umjesto zaključka, pročitajte još jednom kako je poginuo Šemso Baručija. Šemso možda nije “popularan” kao neki drugi pali borci, možda o njemu nisu ispričane legende, on je bio samo jedan momak s Drine, najhrabriji kada je najpotrebnije, koji je poginuo daleko od Sarajeva braneći Sarajevo i Bosnu. Možda to ne znaju cijeniti u sarajevskoj “Trojki”. Možda se Šemsino ime ne uklapa u FGR šablon. Ali Šemso je heroj. Biste li ga smjeli dočekati u Općinskom vijeću, u kabinetu načelnika? Prsa u prsa?