Prije 20 godina, počela je realizacija famoznog projekta “Održivi povratak” čapljinskih Bošnjaka, protjeranih 1993. godine.
Mahom se radilo o porodicama slabijeg materijalnog stanja (njih oko 500), koje nisu uspjele obezbijediti krov nad glavom u Mostaru ili negdje drugo. Preko humanitarnih organizacija obezbijeđena su sredstva za izgradnju porušenih kuca. Povratničko stanovništvo se bavilo uglavnom poljoprivredom, kako tada, tako i danas.
Među povratnicima je i inženjer agronomije Alen Sabljić. Već deset godina nalazi se na birou za zapošljavanje.
-Život postaje nemoguć, kaže nam Alen, i nastavlja, ljudi svak dan odlaze masovno u inostranstvo. A šta drugo da rade kad je cijena trešanja bila 80 feninga, krompira 50, paradajza 40, a smilje niko i ne želi otkupiti.
Sadnice, zaštita, gorivo sve je puno skuplje, a naši proizvodi sve jeftiniji. U javna preduzeća se niko ne može zaposliti već 20 godina. Neke mahale su skoro prazne sa tek ponekim penzionerom. Najrealniji pokazatelj je MZ Bivolje Brdo koja ima oko stotinjak domaćinstava. Sve su Bošnjaci. Prošle godine samo jedno dijete je upisano u školu, kaže Alen.
Navodi da u Općinskom vijeću Čapljina sjede četiri Bošnjaka, ali da se ni dvije godine od izbora ne mogu dogovoriti ko će biti predsjednik OV, a kamoli da šta pomognu povratnicima.
-Državne i federalne institucije su digle ruke od nas običnih ljudi. Pojedinci, kako se u narodu zovu “znaju se snaći”, postaju enormno bogati preko raznih projekata. Kako stvari stoje za 30-ak godina, ovdje će se Bošnjaci svesti na dvocifren broj. Tako će projekat koji je 1998. nazvan održivi postati neodrživi, poručuje Alen Sabljić.
(E.L.)