Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Ministar inostranih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je danas prilikom otvaranja nove dionice autoputa Banja Luka – Doboj, „da svako onaj ko pokušava da uništi RS mora biti svjestan da Srbija neće sjediti skrštenih ruku“.
Poznat kao rogobatan političar skromnih fizičkih gabarita, Ivica Dačić, inače nesvršeni šegrt „balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića, daje ovakvu izjavu usred predizborne kampanje u BiH kršeći na taj način kao ministar inostranih poslova Srbije diplomatski protokol, duboko zadirući u naše demokratske procese, namjerno narušavajući tako esenciju državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Ovo nije prvi, a ja vjerujem niti zadnji put da se Srbija miješa u izborni i uopšte u političke procese u Bosni i Hercegovini stavljajući na taj način do znanja zvaničnom Sarajevu da se bh. entitet RS u Beogradu tretira kao srbijanska provincija. Naravno, sve se odvija u strateškim tendencijama zvaničnog Beograda za revindikacijom Kosova i bh. entiteta RS, zapravo njihovim vraćanjem odnosno uvođenjem u ustavno-pravni poredak Republike Srbije.
U tom kontekstu treba promatrati i uvođenje Vojske Srbije u najviši stepen borbene gotovosti, nakon posjete predsjednika Republike Kosovo Hašima Tačija sjeveru Kosova. Uvjeren sam da kada bi budući bošnjački član Predsjedništva BiH bio u posjeti srbijanskom dijelu Sandžaka da bi situacija bila ista, a ako ne, ono barem verbalno i gora.
Šta stoji iza ovog stava da na svaki potez u regionu koji im nije po volji Beograd odgovara podizanjem borbene gotovosti svoje vojske. Ako uzmemo samo par vojno analitičkih faktora kao što su geografski položaj, logističku fleksibilnost i početni raspored prvog ešalona sa pripadajućim MTS-om, prirodu, obrazovanje i iskustvo vojnog rukovodstva i starješinskog kadra, možemo donijeti zaključak da je Srbija zaista vojno sposobna da vodi oružanu borbu sa susjedima, ali aproksimativno govoreći svega 72 do 96 sati.
Ukoliko se sukob odvija sa dva susjeda istodobno ova satnica se radikalno smanjuje s obzirom na jako ograničenu logističku fleksibilnost Vojske Srbije, koja se kao i Rusija oslanja na munjevito dejstvo specijaliziranih sastava policije i vojske, gdje se tek u drugom ešalonu u borbu uvode značajniji vojni kapaciteti. Nakon eventualnog otpočinjanja borbenih djelovanja, u Generalštabu Vojske Srbije računa se na pritisak međunarodne zajednice do tačke vojne intervencije radi razdvajanja zaraćenih strana i tu se naravno Srbija u potpunosti oslanja na podršku Ruske Federacije u zaštiti onoga što bi se eventualno ostvarilo u teritorijalnom smislu u okviru mogućeg vojnog konflikta.
To znači da se vojna logika zvaničnog Beograda svodi na pravilo šta se uradi za prvih 12, 24 pa i do 48 sati oružanih borbi – uradilo se. U tom kontekstu rapidnog razvoja specijaliziranih sastava vojske i policije se razvijaju i ofanzivni strateški koncepti, te u tom pravcu taktičke radnje i postupci i doktrinarni principi Vojske Srbije. Izvodi se specijalistička obuka u situacijskim vježbama u realnom vremenu i na pravom terenu (granica uz R.Hrvatsku i BiH), kako sa Ruskom Federacijom tako i sa MUP-om RS-a i proizvode se prijeko potrebni oružani sistemi u vlastitoj režiji.
Šta sve to zapravo znači? Dakle, svjesni da silom ne mogu više nametati politička rješenja u regionu, političari na vlasti u Beogradu i dalje tvrdoglavo ne napuštaju ideju da silom rješavaju otvorena pitanja i sporove sa susjedima iako su mogućnosti za tako nešto jako, jako ograničene, naravno bez adekvatne pomoći sa strane.
No, vratimo se 40-tak godina unazad. U zenitu svoje vojne moći Jugoslavija je 1974. godine ušla u vrlo ozbiljnu pograničnu krizu sa Republikom Italijom. Naime, u proljeće 1974. godine, iz Rima je u Beograd stiglo niz diplomatskih nota u vezi sa statusom grada Trsta negirajući pravo tadašnjoj SFRJ državni suverenitet nad teritorijem nad kojim je pravo upravljanja Jugoslavija dobila Londonskim sporazumom iz 1954. godine.
Tada je u interesu mira, saradnje i dobrosusjedskih odnosa Jugoslavija prepustila tzv. zonu A Italiji, dok je zadržala kontrolu nad zonom B. Italija je 1974. godine prekršila Londonski sporazum i počela da svojata jugoslavensku zonu B tvrdeći da je Trst, njihov grad. Džemal Bijedić tadašnji premijer Jugoslavije (predsjednik SIV-a) poslao je nakon niza kršenja dogovora prijeteći odgovor Italiji u tom tonu, da se tadašnji ambasador SAD-a u SFRJ odmah najavio njemu u audijenciju.
Nakon što su tadašnje društveno političke organizacije na čelu sa SKJ podigle narod na mitinge protiv Italije, Maršal Tito je lično naredio podizanje borbene gotovosti JNA na najviši nivo. Tako je 23. marta 1974. godine jedan oklopni vod JNA sa tenkovima T-34 i T-55 ušao u luku Koper gdje je srdačno pozdravljen od strane okupljenih demonstranata. Kao odgovor na ovu očiglednu provokaciju, Italija je u sklopu redovnih NATO aktivnosti sa američkom 6 flotom krajem marta 1974. godine izvela vojne manevre pod simboličkim nazivom „Dark Image“. Dok je JNA odgovorila mobilizacijskom uzbunom kompletnog vojno-pomorskog sektora i izvođenjem vojnih vježbi teritorijalne odbrane Hrvatske i Slovenije sa jedinicama kopnene vojske i ratne mornarice JNA u blizini italijanske granice.
Maršal Tito se u jeku krize 15.aprila 1974. godine u Sarajevu obraća okupljenoj masi i iznosi svoj stav oko krize kojeg su prenijeli svi svjetski mediji „Ne postoji više zona B, to je sada teritorija Slovenije i Jugoslavije i mi tu nemamo šta pregovarati!“
Maršal je u tom govoru ipak pozvao i na smirivanje situacije i dijalog, što je u međunarodnoj javnosti shvaćeno kao popuštanje od strane Jugoslavije, jer do tada nije bilo jasno da li će Jugoslavija i pored toga što je Italija članica NATO-a poduzeti vojnu akciju.
Tadašnje procjene Generalštaba JNA bile su bazirane na činjenici da JNA ne može da vodi ofanzivni tip borbenih dejstava na strateškom nivou, baš kao i Srbija danas, i te procjene su tada s podozrenjem prezentirane Maršalu Titu. On je tada tražio od generala JNA da moraju u budućnosti spremiti vojsku za vođenje ograničenog ofanzivnog rata. Od tada pa sve do svog raspada 1991. godine JNA koja je imala budžet od 2,5 milijardi dolara godišnje nikada nije dosegla te zadane vrijednosti.
A kako će to tek uraditi Vojska Srbije sa kud i kamo manjim budžetom istrošenom vojnom opremom i vojnim rangiranjem na 89 mjestu po vojnoj snazi u poređenju sa 4 mjestom u Evropi kojeg je čvrsto držala bivša JNA.
Kriza oko Trsta završava se ipak italijanskim popuštanjem pod pritiskom i potpisivanjem Osimskih sporazuma o razgraničenju između Italije i SFRJ. Cijelo vrijeme trajanje krize, u Jugoslaviji je tutnjao specijalni rat protiv modernog imperijalizma kroz evokaciju „herojskog otpora jugoslavenskih naroda u NOB-u“; iskonsku pravednost odbrane „naše zemlje“ i odbacivanje težnji za prisvajanjem „tuđe zemlje“; osuda takvih težnji koje se smatraju imanentnim građanskoj ideologiji i kapitalističkim državama; nedodirljivost granica avnojske Jugoslavije; bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti socijalističke domovine… Svu tokomunističko-ideološku glorifikaciju i moderno rečeno medijski spin narod je sveo na kovanicu „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“
Mislim da je upravo ta kovanica najbolji odgovor na sve agresivniji i sve izraženiji povijesni revizionizam, raznorazne pravne fikcije i paradoksalno smiješne vojne pritiske na susjede, te gotovo bolesnu ambiciju za revindikacijom Kosova i bh. entiteta RS koji se sprovodi od strane zvaničnog Beograda. Mislim da je došlo vrijeme da se svi zajedno otrijeznimo od nacionalnih i nacionalističkih poriva i zajednički razvijamo tzv. White-Collar industriju i gradimo zajedničke IT tehnološke parkove radi lakšeg prodora na to tržište EU.
Svaka druga priča o našim stogodišnjim graničnim sporovima, okrivljavanjima za talase međusobnog ubijanja kroz velike konflikte, nepriznavanju povijesnih činjenica kao što je genocid u Srebrenici, stalnoj konfesionalnoj i nacionalnoj ugroženosti i podjelama tjera strane investitore od nas, a naše mlade stručnjake tjera iz regiona.
Došlo je vrijeme da se okrenemo sebi i da konačno iskoračimo iz tame nepismenosti, osrednjosti, primitivizma i šunda. Za to nam trebaju regionalni lideri sa kompetencijom i karakterom, a ne bahati, nekulturni i neostvareni pjevači, bivši komunisti u nacionalističkom kaputu i pripadnici političkih kasti i raznih dinastija, svi sa vlastitim kompleksom prošlosti i fobijom od svake vrste promjene.