Pravosudni i istražni organi u RS-u nikad se nisu bavili zločinima nad Bošnjacima u logorima Liplje i Čelopek, zločinom u Bijelom Potoku, zločinima u gradu Zvorniku.
Tužilaštvo BiH zainteresiralo se za zločine nad Srbima pa se na saslušanja privode većinom bivši logoraši.
Oni koji su preživjeli najgore torture u logorima, umjesto da svjedoče o zločinima nad njima, koje su na svoj koži osjetili i svojim očima vidjeli, treba da svjedoče o zločinima koje nisu vidjeli. Preživjeli jednom, pa i drugi put – psihički se lome povratkom na mjesto zločina. Povratnici nezaštićeni i zaboravljeni od bošnjačkih političkih lidera, svih, i lijevih i desnih, poručuju: “ova zemlja od Čaršije do Ilidže, kakvi ste, da možemo, odrekli bismo se i vas i Federacije.”
Ovo smo mi zaboravljeni od vlasti iz Federacije, odnosno od tih federalnih muslimana, tako ću ja sad da kažem. Ja postim danas, nema ovdje dva različita posta. Lahko je subhanati pred Begovom džamijom, ovdje treba doći, ovdje treba ovaj narod pomoći, ovdje je granica. Svi znaju šta sam ovim htio da kažem”, naveo je Sabahudin Kuljanin iz naselja Divič, opština Zvornik.
I zaista, nije isto subhanati pred Begovom džamijom i u naselju Divič kod Zvornika. Bez ambicija da tumačimo Božije odredbe, nekako se čini kako se molitve u ovom mjesecu ramazanu više primaju u sredinama zaboravljenim od onih kojima se vlast čini važnom jedino od Vječne vatre do Ilidže.
A ovdje, na granici i najmanji problem čini se većim i nerješivim. A problema je više nego što povratnička leđa mogu nositi. Sagovornik iz Zvornika, čiji identitet iz razloga koje ćemo kasnije objasniti nećemo otkrivati, u sebi nosi traume s kojima se teško nosi.
Pa, bio sam u logoru. Ovdje su nas zarobili pa su nas prvo odveli u Novi izbor kod SUP-a, a onda su nas odveli u Čelopek i tu su počela stradanja i ubijanja mještana. Najviše nas je pobilo za Vidovdan. Srećom, neko je došao i to zaustavio pa su nas poslije vratili u staru zgradu Suda. Jedno dva mjeseca smo bili tu kružili, vodili nas od Novog izvora do Čelopeka pa kasnije opet Sud i na kraju su nas prebacili u logor Batković”, prisjeća se bivši logoraš.
Svakodnevna premlaćivanja, ponižavanja i strah sagovornik nekako je psihički uspio prevazići, ali ubistvo oca u logoru, kojem je prisustvovao, ne može.
Moj otac je bio u jednoj sportskoj trenirci. Onda je došao ovaj jedan i rekao mu: ‘Sportista, sutra dolazim, ti si sljedeći.’ Tako ga je izveo i ubio.”
I zna se ko ga je ubio. Ali, umjesto pravde i procesuiranja ubice njegovog oca, sagovornik nedavno je pozvan u zvorničku policiju u svojstvu svjedoka u predmetu koji se vodi zbog sumnji na ratne zločine počinjene nad stanovnicima srpske nacionalnosti u Zvorniku. I nije jedini. Više Bošnjaka povratnika dobilo je poziv da se jave u PS u ovom gradu. Na molbu za širim pojašnjenjem ove situacije, iz zvorničke policije tek šturi odgovor.
Iz Tužilaštva BiH potvrđuju kako se saslušanja vrše po njihovom nalogu.”
Proceduralno i zakonski ništa sporno. Žrtve su žrtve bez obzira na nacionalnost. Sagovornik ističe korektnost i profesionalnost policijskih inspektora prilikom saslušavanja.
Mene su ispitivali za neke ratne zločine. Ja ne znam ništa. Ja sam prvo bio u logoru, a oni su mene ispitivali za 1993. godinu za selo Boškovići, za neka dva ubijena, pa onda na drugom mjestu za tri ubijena čovjeka.”
Povratak u 1992. godinu mučno je putovanje
Sagovornik ističe da žrtve zaslužuju pravdu, ma kojem narodu pripadale, ali se ne može pomiriti s činjenicom kako u traženju pravde nema prioriteta. Dok čeka pravdu za svog oca, poziv u policijsku stanicu za njega je povratak u vrijeme koje bi želio zaboraviti.
Znate, nije svejedno, ima stresa, ima straha, vrate ti se one emocije, sve one stare tegobe bude u tebi.”
A povratak u 1992. godinu mučno je putovanje. Oko 40 hiljada Bošnjaka zvorničke regije protjerano je, a prema podacima IDC-a,ubijeno je ili nestalo 3.963 Bošnjaka, većinom civila. Jasno je da se radilo o planiranom zločinačkom poduhvatu u kojem je većinsko bošnjačko stanovništvo nestalo s ovih prostora. U kontekstu pozivanja povratnika Bošnjaka u zvorničku policiju, predsjednik Udruženja nestalih Zvorničana kaže kako su, po njemu, namjere jasne, izjednačiti zločine. Dodaje kako do 1. juna 1992. godine nijedan stanovnik srpske nacionalnosti nije ubijen, za razliku od 1.500 Bošnjaka koji su do tog datuma bili žrtve zločina.
Oni su, navodno, doveli neke paravojne formacije iz Srbije. A bili su i domaći, samo što su stavljali čarape da se ne prepoznaju. Ove iz Srbije ne možeš ni prepoznati. I svi su bili naoružani, s oružjem u rukama, a moja braća su u rukama nosila svoju djecu od 16 i devet mjeseci. I kako da oprostim i kako da zaboravim”, ističe Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja nestalih Bošnjaka Zvornika.
Imamo traženja načina da se kroz pozivanje Bošnjaka nekako napravi ravnoteža u tom ratu u smislu činjenja ratnih zločina i da se kroz te procese dodatno opterete Bošnjaci kako bi osjetili nesigurnost i kako bi napustili svoja ognjišta”, smatra Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske.
Imamo ljude koji su plaćeni da nam pomognu, ali to ne rade. Izgleda da u Zvornik ne smiju da diraju. Šta je problem, ne znam”, dodaje Grahić.
A imalo bi se šta dirati. U smislu procesuiranja odgovornih za masovne zločine počinjene u Zvorniku. Jedan od najpoznatijih, koji nikada do kraja nije istražen, odnosi se na dešavanja 31. maja i 1. juna 1992. godine, piše Federalna.ba. Riječ je o zarobljavanju više hiljada civila Bošnjaka iz Klise, ali i ostalih okolnih naselja.
Svi za koje su mislili da su vojno sposobni, tovarili su na kamionu, a žene, djeca i stariji ostali su po strani. Ja sam se po tim spiskovima bavio godinama starosti tih ljudi, prosječna njihova starost bila je 36 godina i šest mjeseci, da znate o kakvoj se populaciji radi”, pojašnjava Grahić.
Tog dana na kamionima u Bijelom Potoku, ali i na drugim usputnim lokacijama pri Zvorniku, završilo je blizu 700 muškaraca, koji su nakon toga na raznim lokacijama i logorima ubijeni. Tužilaštvo istražuje ova dešavanja, ali prema riječima Grahića, za sada bez konkretnih rezultata.
Ovdje smo doveli, ja sam svojim autom doveo više od 70 svjedoka koji su dali iskaz tužiocima i, evo, više od dvije godine ne znamo šta se dešava i jesu li šta uradili, a za to vrijeme, nažalost, nama je umrlo pet bitnih svjedoka.”
I dok svjedoci zločina nad Bošnjacima umiru, zločini ostaju nekažnjeni. Preživjeli svjedoci vlastitog, ali i stradanja svojih najbližih srodnika u zvorničkim logorima, pozivaju se na saslušanja, ali ne na okolnosti koje se tiču tortura, deportacija i ubistava kroz koje su prošli. Iako su svjesni kako je zakonska obaveza svjedočiti i o sumnjama na ubistva mještana srpske nacionalnosti, ne mogu prihvatiti činjenicu kako ni posljednja dešavanja oko njihovog saslušavanja u zvorničkoj policiji nisu bila valjan razlog da im se pruži makar moralna podrška, prije svih vlasti iz Federacije BiH.
Niko me nije nazvao, niko nije došao, pa čak ni iz boračkih organizacija ni političara”, kaže bivši logoraš.
Kome su oni pogodni? Državi, narodu ili sebi? Kad budu pogodni državi, onda će biti pravi, Bošnjak, Srbin, Hrvat… Ovako, mi smo ostavljeni sami, ali hvala Bogu, i pored svega, ja opet kažem, dobro nam je, jer smo hrabri, jedni drugima pomažemo bez Federacije. I šta će nam ona? Da mogu ikako da je se odreknem. Ne naroda, već političara”, stav je Sabahudina Kuljanina iz naselja Divič u opštini Zvornik.