Preuzima li Washington ponovo dirigentsku palicu u europeizaciji BiH?

preporučujemo

Nakon okončanja bosanskohercegovačke ratne kataklizme sredinom devedesetih godina XX. stoljeća narod bosanskohercegovački očekivao je da će ponovo živjeti kako je najveći dio toga stoljeća i živio – sa svojim susjedima, međusobno se pomažući, poštujući i razumijevajući, i sa osjećajem spremnosti da zajedno dijele i dobro i zlo. Takvu budućnost, međutim, u svojim planovima nisu imale i etnonacionalističke oligarhije, dakle najodgovorniji za golgotu koju je zemlja u prvoj polovici devedesetih prolazila.

Dijela odgovornosti za to se, dakako, osloboditi ne mogu ni centri svjetske moći zbog onoga što su 1995. godine uradili u Daytonu. Jer, pri kreiranju Dejtonskoga sporazuma oni su za partnere nove,
europske Bosne i Hercegovine priznali ljude, partije i političke ideologije odgovorne za sve što je Bosna i Hercegovina tijekom nepune četiri ratne godine proživjela – za stotinu tisuća pogubljenih ljudskih života, za polovicu od vlastitih domova izbjegla i protjerana svijeta, za razaranje i materijalno pustošenje koje je zemlju vratilo desetljećima, pa i stoljećima unazad.

Činjenicu da im je, usprkos tome, priznat status partnera u poslijeratnom hlađenju i integraciji zemlje etnonacionalisti su razumjeli kao zeleno svjetlo da na ostvarenju svojih ratnih ciljeva mogu nastaviti
i u vrijeme mira, sada, istina, korištenjem i drugih instrumenata i drugih metoda. I sve svoje poslijeratno djelovanje su takvom razumijevanju i prilagodili.

RATNI CILJEVI KAO PARAVAN

Pojačan angažman međunarodne zajednice je, usprkos tome, u prvih desetak poslijeratnih godina rezultirao pozitivnim učincima – a to je, po svemu sudeći, ponovnim dolaskom Milorada Dodika na čelo Vlade Republike Srpske bio i razlog odluci o sklanjanju Bosne i Hercegovine iz fokusa glavne pažnje, američke administracije posebice, i njezina prepuštanja dogovorima domaćih političkih aktera. Ta činjenica je, međutim, ohrabrivala snage bosanskohercegovačke destrukcije da svoje ratne ciljeve ponovo stave na agendu vlastitoga političkog djelovanja. Doduše, kako je vrijeme odmicalo, sve učestalije se moglo čuti pitanje je li glavni motiv destruktivnog djelovanja etnonacionalista u želji da se u uvjetima smanjenog angažmana svijeta realiziraju ratni ciljevi, ili su ti ciljevi korišteni kao paravan za sve ostalo što je prethodnih petnaestak-dvadeset godina činjeno, a što je za posljedicu imalo sve snažnije demografsko pražnjenje i sve manju nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati zemlja u kojoj se može normalno živjeti.

Da bi posrijedi moglo biti potonje, sugeriraju mnogi pokazatelji. Prema svim istraživanjima, recimo, Bosna i Hercegovina je na samom europskom vrhu po percepciji korupcije. Na razmjere kriminala i
korupcije, potom, upućuju i istraživanja i gotovo kontinuirane kriminogene afere u kojima su glavni akteri osobe iz državnog i političkog vrha, ali i činjenica da im u prethodnih petnaest godina, zbog
toga što pravosuđe ne egzistira kao zasebna vertikala vlasti, nego kao tek istureni punkt centara političke moći, nije izrečena nijedna iole važna presuda kojom su za navedene afere proglašeni krivima.

Budući da su se u međuvremenu na državne institucije zbog svega navedenog pojačavali i vanjski pritisci, oni iz Europske unije (EU) posebice – pri čemu apostrofirati treba 14 prioriteta za otvaranje
pregovora o pristupanju Bosne i Hercegovine društvu europskih naroda – odgovor etnonacionalista je, među inim, činilo i hlađenje prema procesu pridruživanja kao bosanskohercegovačkom snu. Istina,
ono se kod etnonacionalističkih oligarhija različito manifestiralo.

Dio njih, još konkretnije, ima sve otvoreniji kritički stav prema briselskoj administraciji, pa i otvoreno postavljanje pitanja koliko EU treba biti cilj Bosne i Hercegovine i koliko treba razmisliti i o nekim drugim mogućnostima integriranja – o euroazijskim integracijskim procesima posebice. Drugi, potom, i dalje uvjeravaju svijet kako je pridruživanje velikoj europskoj obitelji glavni cilj njihova političkog
djelovanja, a u stvarnosti čine sve kako bi ostvarenje toga cilja odgodili što je duže moguće.

BIDENOVI POTEZI

No, takva, dakle, logika ili otvorenog suprotstavljanja ili prikrivenog oponiranja ne može vječito ostati bez odgovora. Istina, sve ove godine on nije dolazio iz europskih institucija, nego, usprkos činjenici da
joj Bosna i Hercegovina nije bila u fokusu vlastitog interesa, iz američke administracije. Prisjetimo se, uostalom, stavljanja na crnu listu zbog korupcije u prethodnih nekoliko godina ljudi iz
samog političkog i državnog vrha Bosne i Hercegovine – Milorada Dodika, Nikole Špirića, Milovana Cicka Bjelice, Amira Zukića… Dojam je, međutim, da sve to nije proizvelo pojačanu zabrinutost, a kamoli strahove najisturenijih ljudi domaće etnonacionalističke hobotnice. No najnovije akcije koje najavljuje Bidenova administracija mogle bi rezultirati i zebnjom i nesanicom onih koji interes Srba, Hrvata i Bošnjaka koriste kao paravan za pljačku i za promociju sistema vrijednosti u kojem se kriminal i korupcija i ne doživljavaju društvenim zlom.

Američki predsjednik je, naime, početkom lipnja ove godine na snazi ostavio naredbu o blokadi imovine i obustavljanju ulaska u SAD osobama koje svojim djelovanjem doprinose destabilizaciji situacije na Zapadnom Balkanu, uz obrazloženje da je takvo djelovanje ujedno i prijetnja za američku nacionalnu sigurnost, a time i neprijateljski akt za SAD. Mada se u Bidenovoj Izvršnoj naredbi potencira
čitava regija Zapadnog Balkana – u prilog čemu svjedoči i činjenica da je u područje djelovanja naredbe pridodana i Albanija – nije upitno da je njezin fokus prvenstveno na zemlje nastale disolucijom
bivše Jugoslavije. Takav sud se, uostalom, dade izvući i iz naknadnog pojašnjenja američkoga državnog sekretara Anthonyja Blinkena. U saopćenju za javnost, naime, on precizira da je SAD “predan osiguravanju stabilnosti i sigurnosti Zapadnog Balkana” te “borbi protiv korupcije” budući da ona “prijeti ekonomskoj pravednosti, globalnim naporima protiv siromaštva i razvoja te samoj demokraciji” – i da kao takva “direktno šteti vanjskoj politici, nacionalnoj sigurnosti i ekonomskom zdravlju Sjedinjenih Država”.

KO ĆE NA CRNU LISTU?

Još uvijek se, istina, ne operira i konkretnim imenima oja će se naći pod udarom američke administracije. Međutim, o nekima se dosta intenzivno spekulira, pa i radi li se o ljudima iz političkog i državnog vrha Bosne i Hercegovine. Pri tome, nije upitno da će u upiranju prstom na neke među njima značajnu ulogu imati i inputi koji će vašingtonskoj administraciji dolaziti od američkoga savjetnika u Uredu za borbu protiv korupcije pri Vladi Kantona Sarajevo (Eric Larson, bivši američki tužitelj, op. ur.). Za pretpostaviti je, doduše, da bi se na meti američkih akcija mogla naći i imena koja ne moraju imati
izravne veze s kriminalom i koruptivnom praksom – iako je takva mogućnost više teorijska nego praktično-politička – ali američkim nacionalnim interesima štete na druge načine. Ne treba isključiti, primjerice, da razlog uvrštavanja na američku crnu listu može biti i djelovanje protiv NATO integriranja Bosne i Hercegovine – kojim se, kao i integriranjem Srbije, zaokružuje geopolitički interesni prostor SAD-a i EU do Crnog mora – a ono je zadnjih nekoliko godina sve otvorenije, među političkim establišmentom na prostoru bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske prije svega.

POVRATAK AMERIKE

Zbog svega navedenog, a i zbog dojma kako je SAD definitivno odlučio pojačati svoj angažman na prostoru Zapadnog Balkana, dosta realističnom doima se procjena kako bi najnovije najave Bidenove administracije mogle biti percipirane kao puno ozbiljnije upozorenje od svega što je na adrese etnonacionalističkih oligarhija u Bosni i Hercegovini dolazilo prethodnih petnaestak godina. Dogodi li se to, Bosna i Hercegovina bi se u relativno kratkom vremenu mogla osloboditi dobrog dijela kočnica koje su bile brana njezinom euroatlantskom integriranju, bilo da postojeći politički akteri radi vlastitog opstanka svoje dosadašnje političke stavove radikalno korigiraju, bilo da ih se zbog kriminalno-koruptivne prakse prokaže, sudski procesuira i time iz političke arene zauvijek eliminira. Tu vrstu vanjskog pritiska realno je očekivati isključivo iz američke administracije, nikako i iz briselskih institucija u kojima se nerijetko presijecaju i međusobno nekompatibilni, pa i suprotstavljeni pojedinačni interesi.

Uostalom, svjedočanstvo za to nalazi se i u zadnjih petnaestak godina bosanskohercegovačke stvarnosti. I stoga bi dolazak u Bijelu kuću novog američkog predsjednika doista mogao biti uvod i u novu
američku politiku prema Bosni i Hercegovini – i u američko vraćanje obavezama koje je SAD u vezi sa stabilizacijom Bosne i Hercegovine kao društva i države preuzeo u prosincu 1995. godine, prvo u
Daytonu, a potom i u Parizu.

Dogodi li se to, Sjedinjene Američke Države bi nanovo mogle biti glavni faktor europeizacije Bosne i Hercegovine i glavni razlog nade za Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj vrijedi proživjeti život. A i
to, slijedom logike iz Bidenove Izvršne naredbe, ima težinu zbog kojeg ga se može smatrati američkim nacionalnim interesom, zar ne?

Najnovije

Italijanski ratni fotograf traga za djevojčicom iz Sarajeva

Fotograf iz Italije Alessandro Dalla Pozza, koji je tokom rata boravio u Bosni i Hercegovini i bilježio kamerom užase...