Od dolaska Zorana Galića na čelo Granične policije BiH 2014. godine, ova državna policijska agencija se počela polako pretvarati u privatnu instituciju, za što postoje brojni dokazi.
Jedan od njih je i formiranje parajedinice pod nazivom „Alfa tim“. Na čelu tima nalazili su se Galićevi vjerni poslušnici Mijo Pejić i Rejhan Raković. Tim je formiran da bi navodno popravio katastrofalne rezultate rada pripadnika Granične policije. No, prava istina je posve drugačija.
„Alfa tim“ je Galić formirao u paničnom strahu od osvete kojom su mu zaprijetila braća Šimić, koje je uhapsio dok je bio policijski komesar u Ljubuškom, ali i za druge „nezakonite radnje“ o kojma su znali samo on, Pejić i Raković. Valja napomenuti, da je „Alfa tim“ formirao iako za takvo što nije imao uporište u pravilnicima.
Pripadnici ovo parajedinice opremljeni su najsavremenijim uniformama i dugim cijevima koje su sami birali, a na prijedlog Mije Pejića i Rejhana Rakovića.
Da bi apsurd bio veći, većina tih uniformisanih „specijalaca“ bili su uposleni kao „prikriveni istražitelji“ čiji se identitet uopće nije smio znati, niti su bili obučeni i ovlašteni da obavljaju takve vrste zadataka, dok su ostali u timu smatrani manje bitnim inspektorima i angažirani su po Pejićevom i Rakovićevom nalogu.
Timovi nastavljaju sa radom pri tome kršići sva moguća pravila službe u prvom redu hapseći carinike na GP Gradiška koristeći se dugim cijevima, prekoračujući ovlasti i pri tome sve bilježeći kamerama. Kao razlog za to bila je „promocija po Galićevom ukusu“ GP i njenih očajnih rezultata, kao što je i ta akcija završila. Niko nije osuđen, niti je podignuta optužnica.
Pravdanje upotrebe sile za „Alfa timove“ nije postojalo, niti je zabilježeno u zvaničnim evidencijam, a još uvijek se može naći na snimcima na YouTubeu. Na snimku se mogu primijetiti Rejhan Raković koji hapsi carinika, dok u njega uperenu dugu cijev, protivno zakonu drži Galićev prijatelj Mijo Pejić. Zbog pomenutih timova čak se naprasno, i nakon što su već pribavljene, mijenjaju i pravilnici o nošenju uniformi i oružja. Raković i Pejić uživaju sva prava u smislu nabavka opreme, putovanja na sajmove u Parizu o trošku GP, dok su ostali službenici sa nevjericom posmatrali i potajno komentarisali „šta se ovo dešava?“.
Galić izravno na jednom od sastanaka na koje su pozvani svi pripadnici Centralnog istražnog ureda ističe kako su rezultati očajni i kako treba svi da se ugledaju na „Alfa tim“ pri tome rekavši i ujedno zaprijetivši da „niko ne smije da pita šta rade Mijo i Rejhan, i da to nikog nije briga“.
Time je jasno stavio do znanja policijskim službenicima i njihovim šefovima da su vođe tzv. „Alfi“ pod njegovom direktnom zaštitom, a u strahu od odmazde tj. nezakonitih premještaja niko, pa čak i njihovi direktni pretpostavljani više nisu u mogućnosti da kontrolišu njihov rad. Kako je vrijeme prolazilo „Alfe“ nabavljaju opremu koja se nigdje ne evidentira, nemilice voze službena vozila i maksimalno koriste sve resurse GP, dok su kao rezultat prikazali hapšenje dvoje djece iz susjedne Hrvatske koji su u BiH ilegalno ušli kako bi odigrali fudbalsku utakmicu sa dječacima iz BiH, kao i zapljenu „par kanti sira prošvercanog iz Sandžaka“, te zbog toga dobijaju i naziv „siraši“.
Galić za lično obezbjeđenje koristi i policijske službenike Jedinice za nadzor i osmatranje, a pojedini policijski službenici spavali su sa njim u bolničkoj sobi dok je bio na liječenju, a čuvaju mu i kuću dok se on u njoj krije zbog navodnog straha od braće Šimić koji mu iz zatvora prijete.
Kako vrijeme odmiče, dolazi do sukoba između Pejića i Rakovića te se „Alfe“ dijele u dva tima, Raković se bavi drugim istragama, dok Pejić nastavlja sa izvršavanjem zadataka koje mu daje Galić u smislu njegove lične zaštite, korištenja opreme GP za izradu naljepnica za vinske boce, vina koje proizvodi načelnik unutrašnje kontrole Popović itd…
Raković i Pejić cijelo vrijeme izbjegavaju upoznavati tada svoje pretpostavljene gdje su, šta rade, a naloge o putovanjima ispisuju sa jednom rečenicom ili pak nikako. Zbog toga dolazi do stalnih svađa između Pejića, Rakovića i Čorbića i Pašanbegovića koji su im bili prvi pretpostavljeni. O svemu Pašanbegović upozorava Galića, međutim Galić to vješto izbjegava i ignorira a Pašanbegović prestaje sa pritiscima. Sve navedeno dešava se nakon prvog rasturanja CIU 2014. godine, premještanja 50 službenika ovog ureda i njegove načelnice Amre Aljić, te dovođenja podobnih Taiba Mustafića i Almira Bašića.
Nakon očajnih rezultata i pritisaka parlamentarne komisije Galić na čelo CIU dovodi Semira Pašanbegovića, a prije toga, u Unutrašnju kontrolu, nasilnim putem, bez dogovora na mjesto koje pripada Bošnjacima Vladimira Popovića, osobe koja je ranije spomenuta da je bila predmetom istrage zbog koje je ranije rukovodstvo CIU nasilno smijenjeno. O učešću u kriminalu Popovića svjedoče transkripti razgovora prikupljeni za vrijeme provođenja Operativne akcije Tref kojom je rukovodio Kemal Bašović, a zbog čijeg je zataškavanja kasnije i nagrađen činom samostalni inspektor.
( U nastavku: Gdje je nestao osumnjičeni za nestanak nišana i municije Mijo Pejić, kako se montiraju disciplinski proces, pišu lažne krivične prijave)