Posljednjih nekoliko dana svijet ponovo svjedoči izraelsko-palestinskim sukobima koji su se iz Jerusalema prelili i na ostale dijelove zemlje. Novi sukobi ponovo su otkrili stare mane koje se prije svega ogledaju u nejedinstvu arapskog svijeta.
Prvi sukobi na području istočnog Jerusalema i džamije Al-Aqsa bili su uvod u mnogo veće sukobe kojima svjedočimo posljednjih dana.
Akcija izraelske policije usmjerena protiv palestinskih stanovnika u istočnom dijelu Jerusalema proizvela je reakciju militantne skupine Hamas te se tako tinjajuća netrpeljivost ponovno razbuktala u Izraelu. U haosu koji trenutno vlada područjem Izraela, odnosno Palestine, posebno je interesantno posmatrati reakcije brojnih zvaničnika koji su se u prethodnim danima oglasili povodom nove eskalacije sukoba.
Dok je Zapad ponavljao već ranije ustaljene matrice o zabrinutosti i pozivu na mir, s druge strane turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio je vjerovatno najglasniji u kritikama upućenim prema Izraelu te je naglasio kako je napad na muslimane Palestine, napad i na muslimane Bakua, Istanbula, Meke, Sarajeva i drugih gradova.
“To je napad na muslimane u Al-Qudsu, ali i one koji posjećuju Kabu u Meki, na one koji su blizu poslanika Muhammeda a.s. u Medini. To je napad na muslimane u Diyarbakiru, Istanbulu, Kairu, Islamabadu, Džakarti, Kuala Lumpuru, Bakuu i Sarajevu”, rekao je Erdogan prije nekoliko dana.
Iako Erdoganove izjave o “sveislamskom” jedinstvu sigurno imaju težinu i pogađaju emociju određenog broja poklonika turskog predsjednika, one u svojoj suštini nisu ništa drugo do još jedna u nizu floskula za prikupljanje jeftinih političkih poena.
Koliko god se određeni svjetski lideri pozivali na sveislamsko jedinstvo, problem palestinskog naroda prije svega će ostati problem arapsko-izraelskih odnosa i politike u kojoj su nemali broj puta upravo arapske zemlje, ali i Turska, pokazale kako je sve zapravo dio raspodjele političkih interesa.
Upravo u toj borbi političkih interesa gotovo uvijek najveću žrtvu je podnosio narod Palestine kojem je više puta indirektno poslata poruka kako je u svojoj borbi ostao sam.
Politički interes iznad svega
Iako su odnosi Izraela i Turske daleko od idealnih te su lideri Erdogan i Netanyahu više puta kroz historiju koristili prilike da upute niz kritika jedan drugome, postoje brojni primjeri saradnje Izraela i Turske, prije svega u vojnom, ali i u ekonomskom smislu.
Potvrda otopljavanja odnosa bio je i poziv koji je došao iz Ankare sredinom aprila, upućen izraelskom ministru energetike Yuvalu Steinitzu. Sastanak se trebao odnositi prije svega na plinovode u istočnom Mediteranu, gdje je upravo Steinitz izjavio kako je Izrael spreman na saradnju s Turskom u ovom pitanju.
Međutim, nakon posljednjih dešavanja u Jerusalemu sastanak između turskih zvaničnika i izraelskog ministra je otkazan, ali gorčina koju je prouzrokovala i sama najava ovog sastanka i dalje je prisutna u palestinskom prostoru.
Iako je kroz godine izraelsko-palestinskog sukoba Erdogan deklarativno podržao borbu Palestinaca, ne može se ne oteti utisku da su Erdoganovi pozivi na pomoć Palestini i u ovom trenutku prije svega dio političkih interesa trenutne politike Ankare.
Dok s jedne strane turski predsjednik poziva na jedinstvo u borbi protiv Izraela, s druge strane turski parlament je više puta odbijao usvojiti deklaraciju o genocidu nad Ujgurima, muslimanskom zajednicom u Kini, što su mnogi protumačili kao jasan pokazatelj kako su u ovom trenutku tursko-kineski ekonomski odnosi znatno bitniji od pitanja “muslimanskog jedinstva”.
Osim toga, Erdogan je u svom pozivu na ujedinjenje u borbi protiv Izraela spomenuo kako su napadi Izraela uvreda i za Baku, tačnije Azerbejdžan.
Upravo je u nedavnom ratu protiv Armenije u Nagorno-Karabahu vojska Azerbejdžana osim turskog, koristila i izraelsko naoružanje, a sami stanovnici Bakua i drugih gradova su nakon konačne pobjede u regiji pored turskih, u znak zahvalnosti nosili i izraelske zastave.
Prokletstvo arapskih zemalja
Pored ovih očiglednih primjera kako je politički interes uvijek malo ispred poziva na zajedničku borbu zemalja za palestinski narod, zanimljivo je pratiti i reakcije ostalih zemalja Bliskog istoka. Zemlje su se do sada, osim Irana, u većini slučajeva opredijelile na blaga saopćenja u kojima se poziva izraelska vlast da hitno prekine sukobe s palestinskim narodom.
Iako su države poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Omana osudile izraelske aktivnosti i raseljavanja palestinskog naroda u istočnom dijelu Jerusalema, ne tako davno upravo su arapske države posredstvom Sjedinjenih Američkih Država i tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa potpisale historijske “Abrahamske sporazume”, koji su najavili otopljavanje izraelsko-arapskih odnosa.
Iako se i tada govorilo o normalizaciji odnosa i uspostavljanju saradnje na brojnim poljima, interesantno, nijedna od arapskih zemalja koja je potpisala sporazum nije tražila uvrštavanje rješavanja palestinskog pitanja, što bi zapravo trebao biti i ključni moment u konačnom izraelsko-arapskom pomirenju.
Samim tim, iako su države koje su potpisale ove sporazume profitirale te su sigurno porasle u očima Evropske unije i SAD-a, osim Irana, jedini gubitnik u ovom procesu jeste palestinski narod, koji se ponovno našao između niza političkih interesa koji se malo dotiču Palestine.
Izraelsko-arapske sporazume iskoristio je i Netanyahu koji je reguliranje odnosa svakako iskoristio i za ostvarivanje boljeg položaja u pregovoru s palestinskim zvaničnicima, gdje je jasno pokazao kako Izrael u ovom trenutku ima znatno veću i konkretniju podršku arapskih zemalja nego Palestina.
Posebno pitanje je odnos muslimanskog svijeta i muslimanskih lidera prema Jemenu, gdje također godinama stradaju nevini, gdje vlada humanitarna katastrofa. Za to stanje je odgovoran upravo muslimanski svijet.
Podjela unutar palestinske zajednice
Osim očiglednih problema koje arapske države imaju kada je riječ o konzistentnoj politici rješavanja “palestinskog pitanja”, palestinski narod suočava se s još jednim problemom, a to je evidentno nejedinstvo koje vlada unutar palestinskih političkih opcija.
Nakon 15 godina prvi palestinski izbori koji su se trebali održati početkom maja odgođeni su, a palestinski predsjednik Mahmoud Abbas je izjavio kako je razlog za takvu odluku činjenica da Izrael ne dozvoljava učešće na izborima građanima istočnog dijela Jerusalema.
Iako je zvanična odluka saopćena, mnogi smatraju kako su izbori odgođeni zbog očiglednog nejedinstva koje vlada između frakcija Fataha, koji je trenutno podijeljen na one koji su uz Mahmouda Abbasa te one koji su skloniji politici Marwana Baghoutija i Mohammada Dahlana.
Također, tu se javlja i problem Hamasa koji koristi svaki oblik tenzija s izraelskim vlastima kako bi vojnim putem učvrstio svoju političku poziciju unutar palestinskog naroda.
Koliko god Erdogan ili bilo koji drugi lider potencirao “svemuslimanski odgovor” na dešavanja u Izraelu, jedino što je sigurno jeste činjenica da je palestinski narod po ko zna koji put prepušten sam sebi.
Oni koji bi ga trebali voditi daleko su od jedinstva, a oni koji bi trebali u teoriji stati uz Palestinu, u praksi su stali iza brojnih političkih interesa koji su neminovno odredili indirektno i sudbinu palestinskog naroda.