“Ustaj, ženo, iz zakutka, iz zavitka čujes onaj zvučni glas gdje te zove svjetska žena da se dižeš, da se boriš za slobodu ljudskog roda i za spas …”, bile su riječi Nafije Sarajlić. Ona je bila prva Bošnjakinja u bh. književnosti – prozi, ali i jedna od prvih intelektualki koja se glasno borila za ženska prava i slobodu, jedna od žena koja se borila protiv nepismenosti i nejednakosti – jer je bila svjesna da žene mogu biti rame uz rame sa muškarcima. I danas smo joj zahvalni na tome.
Rodila se u Sarajevu 1893. godine, a kako nam njen praunuk Tarik Kapetanović priča, već 1912. godine je svoje priče objavljivala u Zemanu, a u Beseru 1915. godine.
“Po pričanju starijih članova moje porodice moja pranana je bila žena koja je cijenila rad, ali, ma koliko se borila za ženska prava, moja pranana nije bila feministkinja, jer feminizam kao takav nije ni postojao u vremenu u kojem je ona živjela. Ona je imala vrlo specifičan odnos prema ženskom usudu, ona je smatrala da žene samim rođenjem imaju drugačiji odnos sa svijetom, a ona je željela da se žene razvijaju i daju i zastupaju svoje mišljenje i stavove”, ispričao nam je Kapetanović.
Objasnio nam je da priča njegove daleko poznate pranane je počela još u njenom djetinjstvu jer je bila jedna od prvih djevojčica u Sarajevu koje su pohađale školu.
“Taj period nije bio lak ni za njene roditelje pa se tako pričalo da Nafijin otac nakon upisa svojih pet kćeri u školu nije dolazio pet dana u čaršiju i time je izbjegavao otvoreni sukob sa neistomišljenicima”, iskreno govori Kapetanović.
Ali, stavovi njegove pranane su bili vrlo jasni.
“Žena treba da bude borac te da čuva porodicu na okupu i kako govore stariji u mojoj porodici, ona jeste bila ona koja je radila, ali i ona koju se pitalo za mnoge savjete unutar kuće. Njene knjige i njeni zapisi jesu u suštini potvrda onoga što je ona i živjela i čemu je težila”, kaže Kapetanović.
Jedna od priča koja se prenijela “sa koljena na koljeno”, kaže da je Nafija bila jedna od prvih Bošnjakinja koje su skinule feredžu tokom svojih posjeta Istanbulu. To se tada smjelo samo uz dopuštenje muškarca – a to je dopustio Tarikov pradjed Šemsudin efendija Sarajlić.
Ovim postupkom sigurno da su dati prvi temelji slobodi današnjih žena. Nafija se borila za sebe, za sve žene, ali i za porodicu.
“Zbog toga možemo reći da je moja pranana bila savremena za vrijeme u kojem je živjela, svoju žensku djecu je zadržala u Sarajevu gdje ih je obrazovala, dok je sinove slala na studije u Istanbul, Zagreb i Minhen i to je bio zaista specifičan način razmišljanja za ljude koji su živjeli u BiH prije skoro pa stotinu godina”, priča nam Tarik.
A kako pričaju stariji, Tarikova pranana ipak nije odbacivala vjerska načela te su je komšije mogle vidjeti i sa namazbezom, ali i bez njega, kako u modernim haljinama, ali i u dimijama, ovisno o situaciji u kojoj se nalazila.
“Svoju djecu je nerijetko ostavlja kod kuće dok bi odlazila u kino i pozorište. No, Nafija Sarajić je uvijek znala gdje pripada, gdje joj je mjesto, znala je prepoznati svjetski kvalitet, ali i cijeniti tradiciju naroda iz kojeg je ponikla”, priča njen ponosni praunuk.
Nažalost, ova žena i borac je umrla 1970. godine. Ali, njena djela ostala su do danas prepoznata, a cijenjena su možda i više nego u njeno vrijeme. Ostala je i jedna osnovna škola nazvana po njoj, pa i jedna sarajevska ulica. Da nas podsjete na jedno drugo vrijeme i da budemo zahvalni jer danas imamo priliku – za školovanje, napredovanje, slobodu, za sve što imamo.
“Zato, ženo, idi smjelo, čeg’ se plašiš, kud se skrivaš, što bježis? Pametne te žene vode. Naprijed, naprijed, samo idi, vedra čela, oka smjela, brzo kroči, čas izmiče da te dušman ne preteče. Svuda bukti, svuda plamti, svim silama nastoj i ti čovječanstvu i narodu mir i slogu, ženo, dati”, napisala je Nafija, nekada davno, i dala zvijezdu vodilju svima ženama u savremenom dobu.
(Ines Sandžaktarević)