SNSD i njegovi politički sateliti davno su prešli crvenu liniju sa pričom i konkretnim potezima oko prenosa nadležnosti sa države na entitetu, ali VSTV je točka na kojoj niko ko želi mir na Balkanu ne smije ostati samo na deklarativnoj osudi. Osnivanje entitetskog VSTV-a je put koji može odvesti BiH u pravnu anarhiju sa nesagledivim posljedicama, piše Patrija.
Opasnije od Dodikovih loših namjera je samo relativiziranje značaja i dometa secesionističkih poteza, u čemu posebno prednjači opozicija u RS-u. Preko VSTV-a se mjeri sposobnost države da se odupre napadu na ustavni poredak, ali i spremnost međunarodne zajednice da zaštiti Dejtonski sporazum kao plod vlastite kreacije u kojem je intervencionizam ugrađen kao sigurnosni okidač. Ako NSRS usvoji zakon o VSTV-u, Dodik je očigledno spreman ići do kraja nema više prostora za zabrinutost visokog predstavnika i pasivnost međunarodne zajednice. Izostanak konkretnih reakcija bila bi konačna pobjeda Dodika nad visokim predstavnikom u BiH, pobjeda fašizma nad demokratijom i mogući uvod u nove sukobe jer BiH mirnim putem teško može nestati.
U slučaju VSTV-a nema ustavnih nedoumica. Kako sve ono što nije propisano u Ustavu kao nadležnost BiH u pravilu spada u entitetsku nadležnost, da bi se osnovao VSTV BiH prethodno je postignut Sporazum entiteta o prenošenju određenih odgovornosti entiteta kroz utemeljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, a sve na temelju člana III stav 5 Ustava BiH. Na temelju Sporazuma entiteta, BiH je u parlamentarnoj proceduri Parlamentarne skupštine BiH donijela Zakon o VSTV-u BiH. Zakonom je predviđeno osnivanje institucija VSTV-a BiH. Dakle, sve i jedan korak ove procedure je zasnovan na Ustavu BiH. Okončanjem ovog prijenosa nadležnosti 2004. godine, ovo pitanje (VSTV) postalo je nadležnost Bosne i Hercegovine. To je alfabet ustavnog prava oko kojeg sam ustavni tekst ne ostavlja prostor za dileme i različita tumačenja.
Dakle, sva trenutna događanja nisu u domeni dopuštenih različitih pravnih tumačenja, već su na terenu koji je u cijelosti izvan pravno dopuštenog rezonovanja. S te strane jasno je da će kada dođe vrijeme sporni zakoni pred Ustavni sud BiH. Tamo su sudije već dokazale profesionalnost i ovdje im to ne bi trebalo biti teško.
U Ustavnom sudu BiH U-11/08 jasno je naglašeno da se državna nadležnost ne može prenositi sporazumom na entitete, jer Ustav BiH ne poznaje takav institut. Prema tome, ako je entitetska nadležnost postala državna nadležnost na temelju sporazuma prema članu III/5.a) Ustava BiH onda takva nadležnost ne može biti više vraćena entitetima. Razlog više za ovakav stav je princip pravne sigurnosti, jer bi odustajanje od sporazuma moglo uzrokovati dalekosežne posljedice za koherentnost i stabilnost ustavnopravnog sustava distribucijskih nadležnosti. Konačno, mora se voditi računa io sadržaju sporazuma, tj. njegovoj ustavnopravnoj prirodi, koja je znatno drugačija od prirode klasičnih obligacionopravnih sporazuma.
Identično pitanje je već razmatrao Ustavni sud BiH u predmetu U-14/04, kada je po istoj osnovi kao i za VSTV BiH potpisan Sporazum entiteta o nadležnostima u oblasti indirektnog oporezivanja (prenesena nadležnost u oblasti indirektnog oporezivanja s entiteta na nivou centralne vlasti). Tada je jedina razlika bila, što je FBiH postupala suprotno prenesenoj nadležnosti. Tada je Ustavni sud BiH jasno označio da je Parlament Federacije BiH prekršio i odredbu članka III/5.a) Ustava Bosne I Hercegovine, s obzirom da je vrijeme ušao u okvir nadležnosti koje je prethodno sporazumom Federacije BiH prenijela u nadležnost države Bosne i Hercegovine.
Problem je što se mnoge odluke Ustavnog suda ne provode što otvara pitanje efikasnosti instrumenata za zaštitu ustavnog poretka. Tu dolazimo do Tužilaštva BiH koje je objektivno na tim pitanjima potpuno zatajilo. Konkretnih rezultata nema ni po pitanju osnivanja entitetskih agencija za lijekove za što je predsjednica RS-a Željka Cvijanović već potpisala ukaz.
Dodamo li tome da postoji dio prigovora o političkom utjecaju na pravosuđe jasno je da secesionisti računaju na saveznike onih kojima je VSTV krovna institucija. Slabosti su već iskazane činjenicom da se unutar samog VSTV-a još ne može postići saglasnost o jasnoj i učinkovitoj odbrani vlastitog integriteta.
U javnosti se svjesno plasiralo opravdanje da je prostor Tužilaštva BiH sužen jer je Krivičnim zakonom između ostalog navedenog da se napadom na ustavni poredak smatra prijetnja oružanom silom, ili njena upotreba. Možda u tome treba tražiti i razlog privremenog odustajanja od razgradnje Oružanih snaga BiH.
To nas može dovesti u situaciju da se na kraju svede na pitanje moći, političke, u krajnjem slučaju i oružane. Ako bi to sveli isključivo na domaće političke aktere novi sukob u BiH bi bio izgledan. Jednostavno dva VSTV-a u BiH ne mogu pravno postojati, ušli bi u prostor pravne anarhije u kojoj se koristi argument jačega, jer problem VSTV-a bi mogao otvoriti i pitanje državnih sigurnosnih agencija.
Ako želi mir u BiH vrijeme je da se međunarodna zajednica probudi. Na to je obveza i činjenica da u međunarodnom pravu nisu nepoznate ovakve situacije. Eventualno donošenje zakona entiteta o VSTV-u RS je eklatantno kršenje nadležnosti BiH. Da li je to dopušteno federalnoj jedinici što predstavlja entitet odlučeno je još prije više od 200 godina u predmetu Marbury versus Madison 1803 Vrhovnog suda SAD-a. Njome je naznačeno da sud ima pravo srušiti zakon ako je nesuglasan s Ustavom. Vrlo jednostavno, ovaj zakon je suprotan Ustavu BiH, i samim tim je stvar općeprihvaćene prakse u svijetu da ustavni sud može staviti van snage takav zakon.
Dalje, u predmetu McCulloch v. Maryland (1819.): Vrhovni sud je u ovom slučaju čvrsto stao na poziciji suverenosti centralne države, izričito oblikujući doktrinu supremacije centralne vlasti u odnosu na federalne jedinice. Da ne bude zabune čak se i u Rusiji poštuju ovako uspostavljena pravila.