Zadnji mjesec svjedočimo zločinu koji se događa u Ukrajini od strane ruske vojske koja po naređenju Vladimira Putina, predsjednika ove zemlje sije smrt djece, žena, staraca… Njihovi napadi uzrok su da sada u bijelom svijetu 3,77 miliona Ukrajinaca sebi traži siguran dom.
Iz Ujedinjenih nacija (UN) saopćili su da je od početka rusko-ukrajinskog rata u Ukrajini poginulo najmanje 1.104, a ranjeno 1.754 civila te da je 3.772.599 osoba izbjeglo u susjedne zemlje. U saopštenju Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) navodi se da su podaci dobijeni iz različitih izvora u vezi sa izbegličkom krizom u Ukrajini. Navedeno je da je od 24. februara do 25. marta iz Ukrajine u susjedne zemlje prešle 3.772.599 izbjeglica, od kojih je više od polovine otišlo u Poljsku (2,23 miliona). U Rumuniju je prešlo 579.800, a u Moldaviju 379.204 ukrajinske izbjeglice.
Uporedo s tim, Međunarodna organizacija za migracije (IOM) saopćila je da je unutar Ukrajine raseljeno blizu 6,5 miliona ljudi. Tako je broj raseljenih Ukrajinaca unutar i izvan zemlje premašio deset miliona. Prema podacima Visokog komesara UN-a za ljudska prava, najmanje 1.104 civila su ubijena, a 1.754 su ranjena u rusko-ukrajinskom ratu od 24. februara do 25. marta.
Strahote koje gleda cijeli svijet sada u Ukrajini, a niko ne radi ništa da zaustavi rat, gledali su i prije 30 godina u Bosni i Hercegovini. S toga vrijedi podsjetiti na knjigu “Pucanje duše”, Janje Beč Centar za interkulturalnu komunikaciju, Novi Sad, 2015. Knjiga je prvi put objavljena 1997. u Beogradu, u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i bivše 92-ke. U Sarajevu je prema knjizi urađena pozorišna predstava.
Janja Beč uradila je s kraja 1995. i početkom 1996. intervjue sa stotinjak žena, Muslimanki, iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, koje su se nalazile u tri izbjeglička kampa u Sloveniji. Sve ove žene su izgubile članove najuže porodice: djecu, muževe, očeve, majke, braću, sestre. Autorka knjige zabilježila je potresna svjedočenja Hide, Dževahire, Rubije, Azre, Ćamke, Emire, Fadile, Nasihe, Nefe i Sakibe, koja ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.
Iz svih svjedočenja bosanskih žena proizlazi isto, ovaj rat ima specifičnost u odnosu na druge. Okupator nije došao sa strane, niste mogli da vidite opasnost iz daljine – zločine su počinili nekadašnji prijatelji, komšije, sugrađani, školski drugovi. Tek svođenjem rata na pojedinačne, tzv. male sudbine, a u stvari najveće zamislive ljudske tragedije, u kojima oni koji su, kako same sagovornice Janje Beč ističu, živjeli kao braća, preko noći postaju krvnici.
Svih pomenutih deset žena, pričaju svoja životna iskustva, na duboko ličan i prostodušan način. Obrazac je gotovo identičan, svaka od njih imala je miran život, muža, djecu, gradile su kuće, školovale djecu… I odjednom, za njih neobjašnjivo, jer „svoji smo bili“, počeo je rat. Kuće u koje su uložene godine rada i truda su poharane i popaljene, da bi zatim njihovi očevi, muževi, djeca, braća bili ubijeni. Slijedi bijeg, potucanje po izbjegličkim kampovima i sakupljanje krhotina života i pitanje – ima li života poslije tako strašnih iskustava. „Kako će se pisati poezija posle Aušvica?“ A kako je to izgledalo, „sve je to bilo pobijeno, sve je na hrpama ležalo… ne smiješ dihnuti, a kamoli šta drugo… plačeš a ne smiješ glasa pustiti“.
A na pitanje jedne od žena u knjizi: „da li je njima žao, da li je njima žao nas?“, plašim se da je stvarnost već dala odgovor, jer zlodjelo u BiH je i danas živo, kao što je živa i vječna patnja nevinih žrtava. Govoriti o tome, znači ne pristajati i ne pomiriti se sa činjenicom da je trenutno stanje i trajno obilježje sredine u kojoj živimo.