Ratni zločinci, komunitarističke navike, neslobodni građani

preporučujemo

Haške presude ratnim zločincima koji su činili zločine u ime srpskog naroda i velikosrpske politike moraju imati praktične i materijalne konsekvence. Naravno, ne može se cijeli narod okriviti za ono što su radili pojedinci i grupe pod komandom Miloševićevog režima.

Ali, djelo koje je rezultat genocida i drugih zločina protiv čovječnosti mora biti dovedeno u pitanje i sankcionirano. Ne može biti prihvaćeno da su zločinci presuđeni, a da njihova genocidna zločinačka tvorevina ostaje postojati kao nešto normalno i neupitno! Sporni povijesno-politički smjer srpskog naroda, zasnovana na ideologijama iz 19. stoljeća i megalomanskog stvaranja velike države na uništavanju drugih naroda i država, nije projekt čovjeka i života – u tom monstruoznom projektu prebiva neka opasna bolest kolektivističke svijesti. Presude ratnim zločincima su osnova pokretanja pitanja o genocidnoj tvorevini koja je silom ušla u Anex IV Općeg okvirnog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini 1995. godine.

Zločin i djelo zločina ne može ostati izvan dometa pravnog i političkog propitivanja, odnosno mora se postaviti pitanje o osnovu postojanja genocidnog djela i njegovom spornom postojanju, jer u legalnom ljudskom poretku ne može postojati “nagrada za genocid”. Osmisliti projekt istrebljenja bošnjačkog naroda u Bosni, provesti ga i onda iz tog zločinačkog pothvata graditi narativ o velikoj srpskoj državi kao ispunjenju “volje” srpskog naroda, jeste bolesna cinička izjava koju hladnokrvno ponavljaju brojni velikosrpski mračnjaci koji se izdaju za pravnike i političare. Ovdje su pravo i politika podređeni zločinačkoj ideji uništenja jednog naroda i otimanju njegove povijesne postojbine za ciljeve velike Srbije.

S kojim pravom i iz kojeg osnova se može nešto takvo pojaviti u jednog društvenoj ljudskoj grupi koja se zove Srbi? Ovdje je srpstvo prije svega pretvoreno u destruktivnu nacionalističku ideologiju istrebljenja različitog i drugačijeg kao opravdanog čina. Srpska propaganda je decenijama tokom 20. stoljeća stvarala mit o srpskoj patnji i ropstvu pod Osmanlijama, a onda je Bošnjake okrivila za svoju konstruiranu nesreću. Uništavanje Bošnjaka u Podrinju srpska vojska provodi pod parolom “osvete Turcima”, čime se navodno ispunjava srpsko pravo da se nekom osvete za svoje povijesne katastrofe ili promašaje. Bosna i Bošnjaci su, nažalost, postali opsesivan predmet osvajačkog, agresivnog projekta srpstva. Dubina i kompleksnost tog projekta još je, uglavnom, kao cjelina nesaznata i nerazumljena.

Tek je pred nama zadatak da proniknemo u to mračno nehumano barbarsko postupanje jednog “narodnog projekta” o velikoj državi u kojoj bi živio samo jedan narod (jedan jezik, jedna vjera, jedna krv, jedna povijest, jedan vođa). Činjenica je da nikada bosanski Srbi, koje su vodili ratni zločinci Karadžić i Mladić, ne bi mogli bez Srbije i JNA provesti vojničko zaposjedanje i osvajanje pola Bosne. Stvaranje entiteta “rs” na tlu Republike Bosne i Hercegovine djelo je Srbije i Miloševićevog režima i njegova zaštita traje sve do A. Vučića koji to doživljava kao svoj glavni zadatak i ostvareni ratni plijen. Činjenica je, također, da Mladić nije sam mogao provesti genocid nad Bošnjacima, jer za to mu je trebala država i njezin mehanizam – a to je Miloševićeva Srbija!

Pitanje o uspostavljanju poretka normalnosti i pravičnosti ima smisla ako se pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini oslobodi i pokrene pravnim i moralnim načelima. Trenutno je pravosudni sistem u sumnjivim rukama! Zebnja je velika da kritička mišljenja mogu biti sankcionirana od ljudi koji sjede u pravosudnom sistemu da bi ga opstruirali i potkopavali. Zato ratni zločinci i nacionalistički voždovi slobodno hodaju i šire bolest (virus naciofašizma) ovom lijepom zemljom. Žrtve velikosrpskog osvajačkog projekta na tlu Republike Bosne i Hercegovine iz 1990-ih godina moraju postaviti generacijski cilj da dostignu pravdu i satisfakciju za zločine.

U tome se trebaju povezati pravni i ekonomski procjenitelji. Satisfakcija se mora tražiti i ona će zaokružiti krug nesreće i pravde kroz ratnu odštetu, ali nikada neće moći nadoknaditi ljudske živote. Zadatak vremena, također, biće u traženju odgovora na pitanja: zašto su zločinci ubijali civile, ljude s vezanim rukama na leđima, zašto su silovali nemoćne žene i djevojke, zašto su ubijali djecu pred roditeljima, zašto su se iživljavali nad nemoćnima, zašto se srpski narod ne pita o zločinima nad Bošnjacima koji su počinjeni u njegovo ime ili u ime koga je Mladić proveo genocid nad Bošnjacima? Pritom, nije ratni zločinac Mladić, komandant Karadžićeve srpske vojske, mogao pobiti sve Bošnjake i zagrnuti ih u masovne grobnice. Ostalo je mnogo svjedoka koji se više ne mogu ukloniti. Presuda ratnom zločincu Mladiću potvrđuje da je postojala namjera da se jedan narod uništi. Stoga je opravdan zaključak da je entitet “rs” djelo genocida i zločinačke namjere da se Bošnjaci iskorijene i totalno unište. Haški tribunal individualizira krivicu i ne prihvata kolektivnu odgovornost – ali ostaje pitanje: šta će biti s djelom ratnih zločinaca Karadžića, Mladića, Krajišnika, Plavšićeve i drugih?

Šta je to u Srbima koji slave Mladića kao “heroja”, a svi ga znaju kao ratnog zločinca koji se mnogo puta uneredio u sudaru s istinom o sebi? Zašto Srbija pokušava uništiti Bosnu – ovo nije naivno pitanje zabrinutog čovjeka – to jeste: u čemu Srbija vidi svoju budućnost ako će svi oko nje biti njezini neprijatelji ili ljudi spremni za naplatu “dugova”? Kuda ide Srbija s četničkom ideologijom i politikom? Srpska bolest osvajanja tuđe zemlje stvara užase već stotinu godina na Balkanu! Sva nesreća na Balkanu proizlazi iz velikosrpskih manijakalnih projekata o velikoj pravoslavnoj srpskoj državi! Na tom putu se našla Bosna i bošnjački narod, nažalost! Ali, treba ponovo podsjetiti, nikada Bosna nije bila jedna od “srpskih/srbijanskih zemlja” i neće ni biti, bez obzira na mitove velikosrpske historiografije.

Zločin nad Republikom Bosnom i Hercegovinom i bošnjačkim narodom se objektivirao usred Evrope na bosanskom prostoru kao entitet, kao tajanstvena jedinica genocida, tvorevina zla i mržnje, kao ljudsko poniženje i propast čovjeka. Haškim presudama osuđeni su glavni ratni zločinci u Bosni i Hercegovini – a šta će biti s njihovim djelom (genocidnom tvorevinom “rs”) koje je tu pred našim očima kao izvor aparthejda i totalitarne vlasti spremne da na novi način ponižava Bošnjake i druge nesrbe. Genocidna tvorevina na tlu države BiH dala je prostor na kojem se nastavlja velikosrpski totalitarni i fašistički projekt istrebljenja drugog i drugačije (neidentičnog). S okončanjem ratne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije završen velikosrpski projekt. On se nastavio u drugom modalitetu i s drugim izvođačima. Njegov strateški zadatak je da se očuva “ratni plijen” na tlu Republike Bosne i Hercegovine i da se povećava “mržnja” među Bošnjacima i Srbima te se tako uspostavi etnička distanca i neprijateljstvo. Zato se Srbija predstavlja kao “čuvar mira i garant”, a politički pajci i tzv. “analitičari” su oni koji dinstaju mozak bosanskog srpskog naroda.

Zašto se tako bezočno i nametljivo forsira narativ o “konstitutivnosti naroda” u Bosni? Čemu služi ta priča? Prije svega, njome se želi sačuvati “stečeni plijen” i dostignuće hegemonije Srbije i Hrvatske nad Bosnom. “Susjedi i komšije” žele da se oni slobodno i bez prigovora mogu uplitati u unutarnje odnose u Bosni kao da je to njihova domena i pravo. Na taj način se onemogućava Bosna da razvije vlastiti državnički identitet. Sva je strategija “susjeda i komšija” svedena na primitivno stvaranje konflikta i držanje napetosti, etničke distance i bezrazložne mržnje, iz čega se pojavljuje primitivni etničko-nacionalistički diskurs kojim se potkopava bosanski nacionalni identitet i liberalna politička filozofija.

“Konstitutivnost” onemogućava da se ljudi Bosne oslobode kolektivističkih presija i da se kao slobodni građani pojave u političkom životu. Preko konstitutivnosti “susjedi i komšije” čuvaju svoje klijente od “ugroženosti”. Naracija o “konstitutivnosti” predstavlja dio komunitarističkih i konsocijativnih aranžmana kojima se bosansko nacionalno biće skriva od bosanskih građana i reducira ih na etničko-religijske atribute za koje ih niko nije pitao. U osnovi komunitarističkih, kolektivističko-grupnih identiteta, nalazi se religijska struktura i njezino prenošenje na politički i društveni život ljudi. Tako imamo društvo koje je opterećeno razornom dominacijom “religiocentrične uvjetovanosti” (H. Hajdarević) društvenih povijesnih grupa. Ukazivanje na povijesni proces u kojem se povezuje komunitarističko strukturiranje bosanskog društva s religijskim institucijama, ima zadatak da osvijetli tamno mjesto hegemonije koje se ne osvjetljava instrumentima racionalnog govora i mišljenja. To je razlog nemogućnosti promjene i napredovanja društvenog života ljudi ka liberalnoj demokratiji u balkanskom prostoru.

Tradicionalno-konzervativni koncept zajednice kao homogene jedinice (po jeziku, vjerovanju, povijesti, navikama, ličnostima iz prošlosti…) potpuno odbacuje liberalnu ideju pojedinca i individualnih prava. Narativ o homogenoj nadindividualnoj zajednici, ustvari, odnosi se uglavnom na etničko-religijsku zajednicu ljudi. Komunitaristički zahtjev za njezinom obnovom ili uspostavom na Balkanu, nažalost, povijesno znači isključivanje drugih (narodnih grupa) ili iskorjenjivanje drugačijih i neidentičnih na monstruozan način. Pitanje o tome kuda nas, naprimjer, vode zajednice po religijskom određenju, po etničkom određenju ili prema krvnom srodstvu i prema ideološkom određenju o rasnoj superiornosti grupe kojoj pripadamo, otkriva nam dinamiku zloćudnih manipulacija koje ustvari razaraju kompleksne ljudske društvene zajednice.

Tako se dolazi do nametanja komunitarističkog ideala ljudske društvene zajednice. U Bosni niko nije pitao bosanske ljude krajem 19. stoljeća i u prvim decenijama 20. stoljeća (Bošnjake pravoslavce i Bošnjake katolike) kako će se zvati ili kakvo će biti njihovo grupno ime – nego im je to ime nametnuto u okviru nacionalnih projekata “susjeda i komšija”. I. Garašanin već od 1844. godine vidi bosanske ljude kao predmet identitetne manipulacije koji se treba oblikovati prema velikosrpskom interesu. Pritom, ne zaboravimo širi kontkest u kojem funkcioniraju stvarni začetnici ideja Načertanija, Adam Čartorijski (Czartoryski) i František Zach.

Knez Čartorijski je u Parizu pripremio spis pod naslovom Saveti kojih treba da se drži Srbija. Taj spis je bio osnova na kojoj je njegov emisar u Srbiji, u kojoj boravi 1843. godine, Čeh František Zach, napisao Plan slavenske politike Srbije koji je tražio I. Garašanin. Glavne ideje F. Zacha, međutim, Garašanin nije prihvatio, a među njima je bio prijedlog Czartoryskog i Zacha da se Srbija maksimalno odmakne od Rusije. U Garašaninovoj redakciji Zachovog teksta umjesto napisanog “južnoslavenski” zamijenjeno je i dopisano je “srpski”, umjesto “Južni Slaveni” kako je napisao F. Zach u Načertaniju piše “Srbi”. Garašanin je smatrao Bošnjake i Hrvate Srbima muslimasnke i katoličke vjere.

S druge strane, Josip Štadler je od 1900. definirao bošnjačke katolike kao Hrvate. Čestiti bošnjački sin fra Antun Knežević podsjećao je da su i bosanski jezik preuzeli i onda ga nametali kao srpski i hrvatski jezik. Ko je pitao bosanske Bošnjake kako će se zvati u 20. stoljeću? Neko ih je “priznao” kao muslimansku naciju bez obzira što je “musliman” oznaka za vjersko a ne narodno biće!

Često se tvorci i čuvari genocidne tvorevine pozivaju na rousseauističku “volonté generale” (opću volju) koja služi kao opravdanje i obrazloženje nastanka entiteta “rs” na bosanskoj zemlji. Sada se pojavljuje pitanje pred nama: šta je to opća volja jedne zajednice ili narodne grupe? Komunitarijanci, ili kolektivistički umovi na balkanski način, treba ih jasno odijeliti i precizno razlikovati od zapadnih demokratskih čuvara vrijednosti zajednice, smatraju da je “narodna zajednica” (“naš narod”) uvijek iznad svakog pojedinca i da mu je nadređena. Tako je pojedinac (i njegova prava) odgurnut u manje vrijedno postojanje i određenje spram božanstva grupe (bratstva, plemena, naroda ili etničke nacije) koja “sjedi na guvnu” u njegoševskoj imaginaciji i odlučuje o sudbini drugih. Zato se u srpskom komunitarističkom narativu nacija ne razumijeva kao politička zajednica slobodnih građana, nego je uvijek tu mit o srpstvu-kolektivu, slavnim precima, pravoslavlju i srpskim zemljama.

Srpski komunitarijanski razum nije u stanju da vidi Druge, Drugačije i Neidentične kao slobodne zajednice, nego ih uvijek mora poništiti, asimilirati ili protjerati iz okvira koji interpretira kao izraz vlastite “opće volje”. Komunitaristički razum osigurava funkcionalan prijelaz iz komunističke ideologije, koja je kolektivistička, u naciofašizam (potpomognut klerofašizmom) kod mnogih ljudi iz srpske politike 1990-ih godina.

Obje ideologije, i komunistička i etničko nacionalistička, imaju u sebi istu kolektivističku pozadinu, ni jedan ne priznaje pravo pojedinca da bude pojedinac ili biće izvan atribucija kolektiva. Komunitaristička solidarnost tada znači isključivanje pojedinaca iz tokova zajednice i njihovo javno odstreljivanje ili izvrgavanje ruglu! Stoga je “konstitutivnost” ključna karakteristika plemenske svijesti i hegemonije kolektivističke solidarnosti koja je utopljena u gomilu i iz koje se uvijek lagano kristalizira neka naciofašistička katastrofa totalitarnog poretka.

 

Pisao: Senadin Lavić

Najnovije

Tviteraši pozvali Čovića da čestita Veležu, a zatim ga ošišali

Nakon sinoćnje historijske pobjede Veleža u utakmici protiv grčkog AEK-a, na društvenim mrežama zavladalo je totalno ludilo.  Na društvenoj mreži...