Ratovi za vodu: prošlost, sadašnjost, budućnost

Preporučujemo

Prošle godine je u izdanju Slova bosanskog u Sarajevu publicirana trotomna studija Naučnici i upravljanje državom dr. Esada Zgodića. Riječ je o nesvakidašnjem djelu koje svojim holističkim pristupom nastoji objasniti političke, naučne i društvene silnice koje oblikuju svijet naše današnjice. U nastavku donosimo izvod iz ove studije, nagrađene nagradom “25. novembar” sedmičnog lista “Stav” za najbolju publiciranu knjigu u prošloj godini, o značaju resursa vode u geopolitici.

 

- -

Države se fanatično spore o svakom metru državnog teritorija – on uključuje, osim kopna, i vodene površine te podvodno tlo: spore se, na primjer, oko granica na moru, rijekama ili jezerima. Sukobljavaju se, međutim, i oko korištenja vodnih resursa: figuriraju, kao što je rečeno, “…i pravi ratovi za vodu među regijama, unutar država i zajednica…” (Shiva, 2006: 11.) kao i među državama. Tako je, na primjer, Pacifički institut “…koji proučava pitanja vode i globalne bezbednosti, … zabeležio da su se oružani sukobi zbog vode učetvorostručili tokom poslednjih deset godina.” (Goldenberg, 2014.)

Procjene govore da se za “…poslednjih pola veka, zbog vode dogodilo … oko 500 konflikata.” (Milošević, 2011.) Smatra se, s druge strane, “…da je u proteklih 50 godina vođeno 37 ratova za koje …/je/… jedan od razloga bio nepostojanje dogovora oko korištenja tog prirodnog resursa.” (Goldenberg, ibid.) Podsjetimo na nekoliko takvih ratova. Dogodio se, na primjer, stvarni rat za vodu između Senegala i Mauritanije: rat “…je počeo 1989. zbog prava na ispašu na rijeci Senegal.” (Arsenault, 2012.) Imali su Sirija i Irak “…manje sukobe u vezi s rijekom Eufrat.” (Arsenault, ibid.)

U okviru debata “…o tome koliko je presudna uloga vode u arapsko-izrealskom sukobu…” (Bol, 2013: 269.) figuriraraju mišljenja koja “…procenjuju da je to tek samo komplikacija koja će se ukloniti inženjerskim poduhvatima.” (Bol, ibid.: 269.) No, Ali Adel Darwish, novinar i koautor knjige Ratovi za vodu: Budući konflikti na Bliskom Istoku, tvrdi da ima “…zvaničnu izjavu [bivšeg izraelskog premijera] Ariela Sharona, u kojoj je rekao da je razlog za rat [protiv arapskih armija] 1967. bila voda…” (Arsenault, 2012.)

Prema riječima ovog izraelskog generala “…šestodnevni rat 1967. godine između Izraela i Sirije započeo je kada su sirijski inženjeri počeli rad na uzimanju vode iz reke Jordan, koja je jedan od glavnih snabdevača vodom Izraela. Prema rečima Šarona nije bilo alternative nego problem rešiti ratom.” (Milošević, 2011.) Izrael je uspio s ratovima uspostaviti monopol na pitku vodu, izvorišta su pod njegovim nadzorom – kontrolirao je i “…80 posto palestinskih zaliha vode…” (Baroud, 2016.), vrši vodosnabdijevanje neokupiranih palestinskih teritorija i koristi ga kao ratno sredstvo za ostvarivanje svojih političkih ciljeva, a u vrijeme njegovog prekida

- -

Palestinci su primorani da kupuju po visokim cijenama vodu za koju smatraju da je njihova. Ramzy Baroud, otuda, piše: “Zabranjujući dotok vode u periodu kada izraelska vlada planira izvoz izvorno palestinske vode, Izrael još jednom koristi vodu kao oblik kolektivne kazne.” (Baroud, ibid.) Izrael je, zapravo, od 1967. godine kada je okupirao Zapadnu Obalu, Istočni Jeruzalem i pojas Gaze “…pribjegavao strategiji kolektivne kazne: ograničavanje svih oblika slobode i korištenje ukidanja vode kao oružja.” (Baroud, ibid.)

Predviđanja – Budućnost

Što će se dogoditi sa sadašnjim sukobima oko vode u predvidivoj budućnosti, da li se može očekvati njihovo intenziviranje i hoće li se u sutrašnjici pojaviti novi ratovi za vodu između država koje ih u sadašnjici nisu prakticirale? Piter Glajk, predsjednik Pacifičkog instituta, govoreći o ovim pitanjima, nagovještava: “Mislim da se rizik od oružanih sukoba zbog vode ne smanjuje već raste, zbog povećane konkurencije, loše organizacije i na kraju, zbog klimatskih promena … Kako se zalihe vode budu smanjivale nakon deset godina, voda u zajedničkim bazenima će u velikoj meri biti korišćena u sukobima. Upotreba vode kao oružja ili za ostvarivanje terorističkih ciljeva je verovatnija posle deset godina.” (Glajk, u: Goldenberg, 2014.) Voda, dakle, sve više postaje svjetski problem koji će u budućnosti biti u još većoj mjeri potencijalni uzrok političkih sukoba i ratova. Piter Glajk, međutim, predviđa i “…očekuje da tenzije zbog vode eskaliraju više na lokalnom nivou…” (Glajk, u: Goldenberg, ibid.) pa u svojim anticipacijama potencira: “Mislim da je danas najveća briga opasnost od podnacionalnih sukoba – sukoba između poljoprivrednika i gradova, etničkih grupa, između nomadskih stočara i poljoprivrednika u Africi, između populacija koje žive uzvodno i nizvodno na istoj reci…” (Glajk, u: Goldenberg, ibid.) I Ignacio Saiz, direktor Centra za ekonomska i socijalna prava, smatra da će nejednaki “…balansi snaga unutar država i sukobi između etničkih grupa i socijalnih klasa … biti najveći izvor socijalnih tenzija uzrokovanih nestašicom…” (Arsenault, 2012.) vode.

Prognozira se “…da će se ubuduće postaviti pitanje iskorišćavanja vode između kompanija i lokalnog stanovništva, što se već desilo u Indiji gde su veliki proizvođači čelika imali sukob sa lokalnim farmerima. Ova situacija samo će se produbiti migracijom stanovništva u gradove, jer svetska populacija teži da dostigne nivo od 70 odsto stanovništva u gradovima.” (Dukić, 2012.) Jedna studija UN-a “…procjenjuje da će 30 nacija imati problem sa oskudicom vode do 2025, što je porast od 20 zemalja koje su imale taj problem 1990. godine. Osamnaest zemalja je na Bliskom Istoku i u Africi, uključujući Egipat, Izrael, Somaliju, Libiju i Jemen.” (Arsenault, 2015.) Sve su to područja koja predstavljaju potencijalna žarišta sukoba država oko vode.

U svijetu, zapravo, “…postoji oko 300 potencijalnih međudržavnih konflikata oko izvora vode.” (Slanjankić, 2009.) A akademik Leonid Abalkin napisao je 2002. godine “…da u svetu postoji oko 2.000 mesta u kojima će vremenom početi ratovi zbog čiste pijaće vode.” (Milošević, 2011.) Otuda stručnjaci i “…smatraju da je rat za vodu rat budućnosti. Jer, bez nafte je nemoguće održati savremenu civilizaciju, ali bez vode nije moguća nikakva civilizacija.” (Milošević, ibid.) Ilustrirajmo realne rizike od ratnih konflikata oko vode. Tako se, na primjer, u Aziji “…lagano nazire sukob oko vode između dvije nove sile: Kine i Indije. Ispod Himalaje izviru dvije možda najvažnije i najveće rijeke Kine – Mekong i Bramaputra.

Kina planira izgradnju gigantskih vodenih projekata kojima bi vodu s juga preusmjerila prema suvom sjeveru. Jagarnat Panda je stručnjak iz Kinuna instituta u Nju Delhiju. Panda je izjavio da je voda postala ključni problem između Kine i Indije.”478 Jordan i Izrael “…ne mogu da podele vodu biblijske reke Jordan.” (Milošević, 2011.) Jordan “…koji se nalazi na trećem mestu zemalja sa najnižim rezervama vode … trpi restrikcije struje zbog nestašice vode… princ Hasan, ujak kralja Abdulaha je upozorio da bi rat zbog vode i struje mogao da bude još krvaviji od Arapskog proleća.” (Goldenberg, 2014.) (…)

Poznato je višedecensijsko sporenje oko korištenja rijeke Nil između Egipta, Etiopije i Sudana. No, “…i Ruanda, Kenija ili Uganda žele koristiti ‘plavo zlato’ u većem razmjeru. Stoga zahtijevaju nova pravila.” (Hein, 2011.) Laos je “predložio branu na reci Mekong, koja bi koštala oko 3,5 milijardi dolara, što je već izazvalo raspravu sa Kambodžom i Vijetnamom, koji tvrde da će brana uništiti njihov ribolov i poljoprivredu.”

Najnovije

Borbe i bombardovanja i danas potresaju Gazu

Borbe i bombardovanja potresali su pojas Gaze u četvrtak, nakon što je Washington objavio da je Izrael pristao da...