Već na samom početku 2021. godine uzburkalo se plinsko tržište Europe i najavljuje se teška borba između najvećih proizvođača, odnosno izvoznika za raspodjelu njihova “dobra” europskim kupcima. Utrka je počela.
U samo nekoliko prvih dana 2021. godine preklopili su se interesi nekoliko glavnih dobavljača i konkurenata u plinskom biznisu – u prvom redu Rusa, Amerikanaca i Azerbajdžanaca – pa analitičari već zbrajaju tko bi tu mogao ostati kratkih rukava. Naime, u Srbiji je otvoren plinovod Balkanski tok, koji se proteže od bugarske do mađarske granice, kao dio rusko-turskog plinovoda Turski tok kojim će ruski Gazprom opskrbljivati Balkan i Srednju Europu svojim plinom, ali isti je dan u LNG terminal na otoku Krku stigao američki tanker s ukapljenim plinom.
Smanjiti ovisnost o Rusiji
Taj američki plin nije samo za hrvatske potrebe, nego bi se njime koristile još i Mađarska i Ukrajina, a uskoro i neke druge zemlje u okruženju. Mađarska kupuje 11,2 milijarde kubnih metara plina godišnje, ali bi “priključenjem” na krčki terminal smanjila tu ovisnost o Gazpromu. Istodobno je bugarski premijer Bojko Borisov najavio početak “diversifikacije plinskog tržišta”, i to na otvorenju Trans Adriatic plinovoda (TAP) kao dijela Trans-anadolskog plinovoda (TANAP) kojim će u Europu stizati azerbajdžanski plin – kroz Gruziju, Tursku, Bugarsku, Grčku, Albaniju i onda po dnu mora u Italiju koja je, nakon Njemačke, drugi najveći kupac ruskog plina u Europi. Italija kupuje 22,1 milijardu kubnih metara, ali će sada smanjiti tu ovisnost za oko trećinu nabavom oko osam milijardi kubnih metara plina iz Azerbejdžana.
Kada su već neki najavljivali probleme za Gazprom i udarac ruskom plinskom biznisu u Europi, objavljeno je da će 15. siječnja Danska početi s radovima u svojim vodama na “spornom” rusko-njemačkom plinovodu Sjeverni tok 2, koje je obustavila krajem prošle godine zbog američkih sankcija uvedenih tvrtkama koje rade na tom projektu. U isto vrijeme je vlada njemačke pokrajine Mecklenburg-Zapadno Pomorje osnovala fond za dovršenje Sjevernog toka 2 (ako se američke sankcije nastave) kako bi “spasili” 11 milijardi dolara koje su Njemačka i neke tvrtke iz EU uložile u dosadašnju gradnju. Naime, upravo u toj pokrajini plinovod izlazi iz mora na kopno pa su oni vrlo zainteresirani da taj projekt uspije. Oko 100 europskih tvrtki – od kojih je pola njemačkih – iz 12 zemalja radi na plinovodu, a neke, poput Unipera i Wintershalla, mogle bi svaka izgubiti i više od uloženih milijardu dolara u taj unosni posao.
Njemačka prvi put kupuje više od 50 posto plina (do 2016. godine udio je bio nešto iznad 40 posto, i to uglavnom zbog ranije povezanosti bivše istočne Njemačke na sovjetske plinovode) te dosta nafte i ugljena iz Rusije (smanjila je svoju proizvodnju ugljena zbog uvoza iz Rusije) te bi, što je najvažnije, ekonomski izgubila jer ne bi bila, kako je predviđeno, glavno čvorište ruskog plina za Zapadnu i Srednju Europu, čime bi zpravo kontrolirala distribuciju ruskog plina u Europi. Teško je stoga vjerovati da će Njemačka samo tako odustati od tog i za nju važnog projekta, pa se s nestrpljenjem očekuje kako će se Berlin dogovoriti oko toga s novom američkom administracijom Joea Bidena, koja, čini se, također na Sjeverni tok 2, ne gleda ništa blagonaklonije od odlazeće administracije Donalda Trumpa.
Protivnici Sjevernog toka 2
Doduše, EU danas koristi oko 40 posto ruskog plina, a još prije 15-ak godina udio je bio veći od 60 posto, zbog istiočnoeuropskih zemlja, koje su još donedavno bile u gotovo potpunoj ovisnosti od ruskog plina, a Poljska bi prema nekim predviđanjima već do 2025. godine potpuno prestala biti ovisna o ruskim energentima, a to su sebi zacrtale i tri baltičke države. Upravo su Poljska te Estonija, Litva i Latvija najžešći protivnici Sjevernog toka 2, koji ih potpuno zaobilazi, mada im je bilo ponuđeno da sudjeluju u projektu.
Sjeverni i Turski tok, dva ruska strateška političko-ekonomska projekta, prema nekim su mišljenjima posljednja šansa da se Rusi ukotve u Europi kao glavni dobavljač plina. Time bi Rusija, osim svog ekonomskog probitka (zbog pandemije je u recesiji), uspjela ojačati i političku poziciju na području koje joj se već godinama zbog proširenja NATO-a i EU sužava. Jedan od razloga ruskih projekata je zaobilaženje Ukrajine kroz koju i danas prolazi najviše ruskog plina na putu za EU. To Rusija želi izbjeći kako bi marginalizirala Kijev i učinila ga dodatno neatraktivnim za zapadne interese. Sada im i SAD (a za vratom im svojim ukapljenim plinom dišu i Katar i Alžir) te Azerbajdžan ulaze na već “osvojena” tržišta. Prema podacima koje iznose njemački mediji, terminal Krk mogao bi u potpunosti pokriti hrvatski uvoz ruskog plina – godišnja moć LNG-a Krk je 2,6 milijardi kubnih metara, a Hrvatska uvozi iz Rusije 2,82 milijarde kubnih metara. Slično je i s drugim balkanskim državama jer će i Grčka i Bugarska smanjiti Gazpromovu ponudu za otprilike 40 posto.
Politički ustupci
Grčka sada uvozi 2,41 milijardu, a Bugarska 2,39 milijardi kubnih metara. Jedino će Srbija udvostručiti ruski uvoz, ali njima Moskva daje povoljnije uvjete – umjesto 240 dolara za tisuću kubika, Beograd mora izdvojiti 155 dolara pa se neki tamošnji analitičari pitaju koja je cijena srpskih političkih ustupaka.
U svakom slučaju, 2021. godina bit će obilježena “plinskim ratom” najvećih proizvođača za europsko tržište, a neki predviđaju da bi Gazprom mogao dodatno sniziti cijene kako bi još više okrenuo Europljane od američkog, ionako skupljeg, ukapljenog plina. No, onda se postavlja pitanje može li Rusija izdržati tempo snižavanja cijena u ovakvoj ekonomskoj situaciji.
Ruski portal Gazeta.ru svojedobno je objavio da je Rusija 2020. izvezla više plina, uz manje prihode, nego 2019. godine, uglavnom zbog pandemije, ali se nada novom porastu kada se situacija s koronom smiri.